Ljetno natjecanje

Ljetno natjecanje u pisanju fan fiction priče

fan fiction: od-čitatelja-stvorene priče koje se zasnivaju na likovima iz tv-serija, filmova i književnosti

Dakle, ako si veliki fan nekog svijeta ili lika iz knjige ili tv-serije ili filma, a još uz to voliš pisati, onda je ovo natjecanje baš za tebe! 🙂

  • priče primamo od subote 15. srpnja do utorka 15. kolovoza 2017. 

Tragač koji pobijedi postat će Tragač Pričopisac ljeta 2017.! 🙂

Tko može pisati?

  • službeni članovi bloga
  • Želiš biti član? Pročitaj post Evo me na blogu, što sad?! i slijedi upute.
    Tragači se ne moraju posebno prijavljivati.
    Samo napišu priču i u natjecanju su!

Što i kako pisati?

  • potrebno je napisati kratku priču zasnovanu na nekoj knjizi, seriji, filmu tako što ćeš dodati nove likove, neko novo mjesto, neke nove detalje, neki drugačiji odnos među likovima… i ono najvažnije: stvoriti vlastiti zaplet, vlastitu radnju
  • priča mora biti zaokružena cjelina s jasnim početkom i završetkom
  • priča mora imati naslov
  • pazi na gramatiku i pravopis 
  • na kraju priče napiši koja te to knjiga/serija/film toliko oduševila i potakla na pisanje
  • priču objavi kao dogovor ispod ovog posta

Odabir najbolje priče:

  • odabir će izvršiti Tragači davanjem glasova putem komentara na poseban post koji ćemo objaviti po završetku pisanja i to s detaljnim uputama kako glasati
  • glasovanje će trajati od četvrtka 17. kolovoza do utorka 29. kolovoza
Hajde sad, uroni u omiljene svjetove, oživi u mašti najdraže likove i zapiši što se dogodilo! 😉 😀

Napomena: Zaboravi na natjecanje, najvažnije je da uživaš u stvaranju priče! 

 

Oglasi

About Gradska knjižnica Zadar

www.gkzd.hr Gradska knjižnica Zadar središnja je zadarska posudbena narodna knjižnica, središte mreže zadarskih Knjižnica, ali i središte lokalne zajednice zbog velikog broja događanja koje prihvaća, pomaže ili samostalno organizira.

3 thoughts on “Ljetno natjecanje

  1. Sjećanja

    Sjećam se tog popodneva, kao da je bilo jučer. U ruci sam čvrsto stiskala hladnu kvaku starog prozora svoje sobe. Duboko sam udahnula i naglo povukla prozor prema sebi. Bijela boja s prozora postupno se ljuštila i pri svakom novom otvaranju komad bi otpao. Da nisam bila tako bijesna, tako tužna, sigurno bih primijetila da je otpali komad u obliku Južne Amerike. Ali, sve što sam u tom trenutku mogla vidjeti, bila je Elenor. U glavi mi je odzvanjao njezin glas: „Violet, kako možeš biti tako glupa?!“. Posvađale smo se, naravno da jesmo. Elenor i ja se nikad nismo slagale. Napravile smo internetsku stranicu Elenoriviolet.com, valjda u nekom naletu sestrinske ljubavi, ali nekako mi se čini da bi bolje bilo da nismo. To je uvijek bio predmet naših svađa, pa tako i toga dana. Elenor je uvijek željela da teme budu dečki, odjeća, filmovi… Pravila sam se da mi to ne smeta, ali smetalo mi je. Oh, itekako mi je smetalo. Nisam mogla podnijeti ta isprazna naglabanja o Njegovoj savršenoj kosi, o novoj haljini poznatih dizajnera, koju si ionako ne možemo priuštiti, o novom filmu o vampirima… Nisam željela biti takva djevojka. Površna. Upravo to jutro odlučila sam malo „začiniti“ našu stranicu. Uzela sam laptop s noćnog ormarića. Upalila sam ga i otvorila novi Word dokument. Danas je bio moj dan za objavu na stranici, prema dogovoru trebala sam pisati o nekoj seriji koju smo obožavale. Odnosno, Elenor ju je obožavala. Ja sam je gledala samo kako bih njoj udovoljila. Željela sam da budemo one savršene sestre, koje sve čine zajedno. Sestre koje savršeno poznaju jedna drugu, dijele tajne šapućući zamotane ispod deke, kada se sva svjetla ugase. I radila sam sve kako bi se to ostvarilo. Elenor se činila kao da nikad nije marila. Doduše, ne samo za naše sestrinske odnose, tako se ponašala u svim aspektima života, kao da je nije nimalo briga. Postavila sam prste na „startna mjesta“, slova f i j na tipkovnici svog roza laptopa. Duboko sam udahnula i riječi su jednostavno tekle. Zadubljeno sam gledala u ekran brzo tipkajući, čak se ne trudeći ispravljati slučajne pogreške u pisanju. Napisala sam savršenu recenziju knjige. Malo sam oklijevala, u meni se sve lomilo, ali eto, u nekoliko klikova završila je na Elenoriviolet.com. Elenor je naprosto poludjela. Počastila me raznim divnim imenima, kako to već biva u našim svađama. Ja sam joj neko vrijeme odgovarala, ali onda sam se samo zaključala u sobu. Ona je nastavila vikati pred vratima. Uvijek sam se pitala zašto roditelji nikad ne reagiraju na naše svađe. Najveća reakcija koju smo od njih dobile bila je: „Pazi na rječnik!“, ali mi se ionako nismo svađale kako bismo privlačile pozornost. Elenor je otišla. Čula sam kako se bacila na svoj krevet. Udisala sam svjež proljetni zrak. Duboko sam disala. Maleni vrabac je sletio na hrast koji je rastao ispod mog prozora. Brzo je okretao glavu lijevo-desno, a onda poletio, a grana je ostala prazna kao da nikad tamo nije ni bio, samo je jedan list otpao, valjda tek toliko da se vidi kako se tamo nešto dogodilo. Usredotočila sam se na skupinu mlađe djece koja su trčala po ulici. Smijala su se i vikala, kao da ih ne mori ni jedna briga ovoga svijeta. Oni nisu imali roditelji pred rastavom i sestru koja ih mrzi. Čak smo se i u tom sukobljavale- Elenor je uvijek bila na tatinoj strani, a ja na maminoj. Odjednom je jedan dječak pao i izgleda oderao koljeno. Počeo je plakati kao teški sivi oblaci. Upravo takvu oluju sam ja poželjela tada, nakon plakanja uvijek je lakše. Barem meni, Elenor nikad nije plakala. Ali nisam mogla plakati, trebalo se spremiti za Elijev tulum. Elenor i ja ćemo se zajedno odvesti tamo, razdvojiti na tulumu i onda opet zajedno dovesti kući. Naravno da hoćemo. Nakon svađe ne bismo razgovarale, ali sve bismo radile kao i inače. Nakon nekoliko dana samo bismo dobacile neku usputnu ispriku u prolazu i to bi bilo to, ponovno smo razgovarale, što bi vjerojatno značilo da bismo se ponovno svađale. I tako je prošlo spremanje, odlazak na tulum, boravak u Ellijevoj kući, sjedanje u auto i kretanje prema kući. Samo što kući nikad nismo stigle. Barem ona nije. Moje zadnje riječi njoj bile su: „Kreni preko mosta Street“, nekoliko minuta prije nego što je, kako su novine napisale: „izgubila kontrolu nad vozilom uslijed kiše i poledice.“ Na mostu Street. Na koji sam je ja uputila. A zadnje prave riječi, izgovorene s nekim stvarnim značenjem i osjećajima bile su neka uvreda ili slično. Prošlo je 8 mjeseci od tada. Zurim u Elenoriviolet.com. Zurim u onu glupu recenziju. Uopće nije tako dobra. Nije vrijedila svađe. Kada se osvrnem unazad, gotovo ništa nije bilo vrijedno svađe. Što može biti vrijedno toga da nazoveš vlastitu sestru glupom kravom ili, u većini slučajeva, nečim još gorim? Čujem majku kako se penje po stepenicama. Uvijek razlikujem njezin, lakši i sporiji korak od tatinog, težeg i bržeg. Znam da slijedi još jedna runda plakanja, tješenja i „Nisi ti kriva“ ili „Nitko nije kriv“. Dokad će biti tako? Ne znam. Za nas svijet je stao, a svi ostali i dalje idu naprijed, kao da se ništa nije dogodilo. Neki nam pokušavaju pomoći, ali ne može ni jedan psihijatar svijeta nadomjestiti tu prazninu. Prazninu koja je ostala gubitkom moje drske i svadljive starije sestre koja me mrzila.
    Prema romanu Jennifer Niven, „Sva radosna mjesta“

    1. Krađa iz Cvjetne ulice
      “Stručno povjerenstvo odlučilo je da se ova knjiga može čitati”.
      Ovo nije bilo kakva krađa! Ovo je krađa knjige. Dogodila se davne 1731. godine.
      Pamti se do sada!
      Bili su to huligani Cvjetne ulice. Jedan od huligana -Mirko Zgule-nije imao lektiru za peti mjesec. Bio je peti razred. Nije bilo očekivano da su njegovi prijatelji napisali lektiru,a on ne. Mirko koji je vođa tima odluči ukrasti lektiru iz knjižnice, jer nije imao člansku iskaznicu i nije ju kanio imati.Tako je došlo do tog pothvata.U petak poslije nastave u 19 sati družba je krenula.
      Idi ti prvi!- vikao je Roko.
      Neću!
      Hajde!
      U knjižnici na njihovu sreću nije bilo nikoga. Knjižničarke su otišle po hranu. Uzeli su knjigu i nestali PRIMJETNO! Roko je slučajno ostavio kapu.Kad se saznalo da je knjiga nestala i našla se Rokova kapa učiteljica je pitala Roka ima li on ikakve veze s krađom.Prije nego je išta rekao Mirko je priznao krivnju i bio je kažnjen. Morao je potpisati sve knjige u knjižnici. Osim što je “kradljivac” sjajan je prijatelj.To ste mogli zaključiti iz priče, zar ne?
      Knjigoljubac

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s