Pišemo zajedničku priču! Počinjemo…

Prema rezultatima naše male ankete, u srpnju i kolovozu biste rado pisali zajedničku priču… Pa evo, budući da ste vi to tako htjeli, dragi naši Tragači, krećemo s pisanjem zajedničke priče! Točnije, vi krećete s pisanjem, a mi knjižničarke s čitanjem😛🙂 … 

Ovako ćemo:

  • Pišemo odjeljak po odjeljak.
  • Počinjemo 5. srpnja, završavamo 23. kolovoza
  • Naslov ćemo odrediti na kraju.
  • Pazi! Važno je pratiti i redovno čitati objavljene odjeljke kako biste se sadržajem svoga odjeljka mogli nadovezati na te prijašnje – jer želimo napisati povezanu priču, a ne nabacane komentare😉.
  • Svatko može uvesti nešto novo u priču i promijeniti tijek radnje, ali se mora voditi računa o već stvorenom okviru priče tako da se sa svakim novim komentarom priča dalje razvija
  • Znamo da je svaki početak težak pa ćemo mi započeti priču ovako:

Noćno nebo kao da nas je očaralo svojom mračnom ljepotom. Koliko već dugo sjedimo tu?

  • E, da – i pripazite na pravopis ;)!


A sad se vi bacite na pisanje i dobro se zabavite! :
)

About Gradska knjižnica Zadar

www.gkzd.hr Gradska knjižnica Zadar središnja je zadarska posudbena narodna knjižnica, središte mreže zadarskih Knjižnica, ali i središte lokalne zajednice zbog velikog broja događanja koje prihvaća, pomaže ili samostalno organizira.

12 thoughts on “Pišemo zajedničku priču! Počinjemo…

  1. Noćno nebo kao da nas je očaralo svojom mračnom ljepotom. Koliko dugo već sjedimo tu? Ja sam gledala u njegove predivne oči, a on je pričao o zvijezdama. Pokušavala sam mu na razne načine dati do znanja da mene ne zanimaju zvijezde, nego on ali mi nije uspijevalo. Pričao je k’o navijen. Iako sam si naredila da mobitel ne smijem ni pipnuti tijekom druženja s njime, bilo mi je toliko dosadno, da sam ga upalila. Imala sam čak 34 nepročitane poruke! Trideset ih je bilo od mame, a 4 od tate. Sve su bile o tome kako pod hitno trebam doći kući, da je jako važno i da se požurim. Pozdravila sam sa svojom simpom i jurnula doma. Najvjerojatnije me nije čuo. A kad sam došla kući=strava i užas! Cijeli je stan bio u neredu, a mojih roditelja nigdje. Zazvonio je telefon. Malo sam se predomišljala, ali ipak sam se javila. Bio je moj simpa, koji mi je rekao da mu je bilo jako lijepo sa mnom. Koliko god mi je bilo drago što je nazvao, toliko sam bila razočarana što nije bila neka vijest o mami i tati. Malo smo razgovarali, pa sam se ja bacila na pospremanje nereda. Primjetila sam da nema laptopa, maminog nakita i onog skupog mobitela koji sam trebala dobiti za sutrašnji rođendan (mama i tata su mislili da ne znam). Opet je zazvonio telefon. Javila sam se i isprva čula tišinu a onda izdaleka jecanje neke žene i molbu nekog muškarca da čuje kćer. Zatim sam čula i šapat nekoga komu nisam mogla odrediti spol:”Jesi li dobro čula svoje roditelje?”, a zatim je poklopio (ili poklopila) slušalicu…

  2. Odjednom me ispunila panika. Cijela se situacija doimala tako nestvarnom, nisam znala što bih napravila, a u glavi mi se cijelo vrijeme vrtjela samo jedna misao:
    “ovo se ne događa, ovo nije stvarno!”

    Bilo je to kao da sam se odjednom pronašla usred napetog krimića, ali ja sam bila ta koja je morala nešto poduzeti. Ponovno sam zgrabila telefon i ukucala broj policije, ali prije nego što sam pritisnula tipku za uspostavu poziva na pamet mi je pala jedna užasna pomisao…

    Ako u ovo upletem policiju, tko zna što bi se moglo dogoditi mojim roditeljima!

    Sjela sam na pod, još uvijek pritišćući slušalicu u ruci i pokušala se sabrati. Nakon što sam duboko udahnula, ponovno sam počela pritiskati brojeve.

    Uređaj je zvonio nekoliko dugih minuta, a onda sam začula promukao glas koji nisam čula već tako dugo.

    “Oprosti što te zovem tako kasno, ali… roditelji…. netko je nazvao… mislim da su ih oteli… znam da zvuči glupo, ali ne šalim se… provalili u kuću… ne znam što da radim….”

    Riječi su iz mene izlazile nepovezano, pokušala sam disati pravilno, ali činilo mi se da sam samo otvarala i zatvarala usta kao riba na suhom.

    Na drugom kraju veze vladala je tišina, a onda sam čula tih smirujuć glas.

    “Vjerujem ti, Lucija, ali moraš se smiriti. Tako, a sada mi reci što se dogodilo.”

    Prošlo je pet godina otkako sam zadnji put vijdela svog starijeg brata. Nikada se nije slagao s roditeljima, a za mene je govorio da sam naporno smetalo. Imao je problema sa ponašanjem u školi i bio je svadljiv, ali u kriznim trenutcima nitko nije bio smireniji od njega.

    Pročistila sam grlo i ukratko objasnila situaciju.

    “U redu. Dolazim.” veza se prekinula, a mene je ispunila čudna mješavina uzbuđenja i straha.

    1. Čekala sam . Čekanje sam uvijek mrzila, uvijek sam bila nestrpljiva , pa sam bila i ovoga trenutka. Mozgom su mi prostrujile kao munja ,najgore i najcrnije misli o mojim roditeljima.Nisam htjela ostati bez njih . Srce mi se prelamalo na sve moguće načine , na tisuće i tisuće krvavih komadića.Krv je procurila. Bile su to moje suze, koje su bile bolne kao posjekotina.Mislila sam da će svaki čas doći i po mene . Čula sam lupanje,razbijanje i dernja.Mislila sam da su to razbojnici koji su oteli moje roditelje . Čuo se bolan plač i jecanje,molitva anđelu čuvaru. Došao je braco i napokon stišo bujicu mojih osjećaja ..Prestrašeno sam ga zagrlila i rekal : Držimo se zajedno , do posljednje kapi krvi.Harmonija strašnih zvukova prelamala se našim stanom , dolazila je iz susjednog stana.Bila je sve jača i jača. Napetost se osjetila u zraku , a moje misli vrludale su kao djeca po dvorištu . Bile su raznesne svugdje i na svašata su mislile.Dok odjednom netko nije pozvonio na vrata našeg malog, uplašenog stana i situacija je postala još gora , a ja nism mogla ništa učinita , a braco je odlučio o svemo obavjestiti policiju .Ja sam bila odvedena na mjesto , koje je kao bolje za mene dok nema mojih roditelja. A braco je ostao slobodan , jer je naravno punoljetan i odgovara sam, za svoje postupke.

  3. Isprva, u mojoj glavi je vladao kaos. A zatim… praznina. Tupa praznina, šuplji sveobuhvatni osjećaj između straha i nemoćnosti. Oči su me suho pekle od isplakanih suza. Prepustila sam se očaju… Dopustila sam kapcima da se spuste vođeni vlastitom voljom, glavi da klone, nogama da se pokrenu. Nisam upravljala tim kretnjama, bila sam izvan sebe, bila sam nepostojeća. Prepustila sam se i nestala.
    Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se vratim u stvarnost nakon što su mi se oči ponovno odlučile otvoriti. Nekoliko trenutaka da shvaćanje dopre do moga mozga, da se misli formiraju. Panika je počela nadirati u razornim valovima. “Gdje sam to? Što se događa? Kakvi su ovo trikovi? ” Hladnoća me štipala svojim vještim prstima, dok je mrak šaputao bezglasno umirujuće uspavanke u moje uši. Ali ja nisam mogla biti mirna. Krv mi je kolala ubrzano u žilama puneći moje iscrpljeno tijelo adrenalinom. Blag vjetar zaplitao je usamljeno lišće u moju dugu kosu. Odjednom je kroz tamu do mene doprla zraka svijetlosti. Svijetlost je plesala zrakom polagano mi se primičući. Tišinu je narušavao dubok, gotovo ljudski glas. Tama se naglo povukla pred svijetlošću. Zrakom se razlegao sladak miris cvijeća. Obazrela sam se oko sebe. Shvatila sam da me okružuju travnata brda i gole, stjenovite planine. Nebo je bilo krvavo crvene boje zore. Vidik su mi ometala nametljiva uzvišenja. Stajala sam sasvim sama među šarolikim cvijećem i osvježavajućim mirisom jutarnje trave. Gdje sam ja to dospjela? I kako? Prenuvši me iz misli iz busena trave iskočilo je čupavo stvorenje nalik na oveću vjevericu. Stajalo je uspravno na stražnjim šapama i žmirkalo prema meni svojim krupnim metalno sivim očima ljuljuškajući simultano velikim kitnjastim repom. Najednom je potrčalo prema meni hitrim skokovima te se zaustavilo pod mojim nogama prislonivši svoju mokru njušku uz moje hlače trzajući nosnicama. Vjeverica je zacoktala gledajući me pravo u oči kao da mi želi nešto reći. Kao da odgovara ponovno se začu onaj duboki prodorni glas. Naglo se okrenuvši od mene vjeverica potrča prema najbližoj planini mašući repom kao da želi da ju pratim. Osjećala sam kako mi strah teče utrobom mrseći mi misle u beskorisne petlje. Ne znajući kako postupiti potrčala sam za vjeveričastim stvorenjem. Stvorenje se zaustavilo u podnožju planine. Iz njegovih usta počele su izlaziti riječi. Nisam ih razumjela, zvučalo je kao da izgovara čaroliju.
    Planina se pred nama rastvorila otkrivajući nam svoju tamnu utrobu i ogromnoga kiklopa u njezinome središtu. Jednooki div stajao je blago pogrbljeno u tmini usredotočeno buljeći u komad stijene pred sobom. Činilo se da nas uopće nije primjetio. Osjetila sam kako mi krv počinje pulsirati u sljepoočnicama. Strahom i zbunjenošću uzrokovana mučnina okretala mi je želudac i paralizirala misli. Ali nije bilo vremena za zaustavljanje. Vjeverica je istom jurnula prema kiklopu. Ne razmišljajući krenula sam za njom. Div je stajao raširenih nogu zaokupljen vlastitim mislima. Sljedeći vjevericu pod divove noge najednom sam začula zaglušujuć zvuk. Zemlja se počela tresti pod našim nogama, kamenje urušavati. Gromade su padale svuda oko nas. A zatim, zatim sam osjetila strašan smrad. Neopisivo odvratan smrad što ubija osjet njuha, tjera suze na oči i naglu slabost u tijelo već popustjelih udova. Potpuno zaglušena bukom i paralizirana smradom pala sam na tlo. U posljednjemu trenutku prije nego sam izgubila svijest shvatila sam što se dogodilo: kiklop je prdnuo.

  4. Bio je to najgori scenarij iz mojih noćnih mora i naprosto nisam mogla vjerovati da mi se događa ono što sam toliko puta sanjala. Snovi koje sam sanjala uvijek su mi se na kraju i ostvarili i prema njima se nikad nisam odnosila sa rezervom, no ovoga sam se najviše bojala. Kako je bilo moguće da sam u svom snu? Nisam znala odgovor na to pitanje. U životu sam se najviše plašila svojih snova i vukova. Div je sada predstavljao veći problem. Ali divovi ne postoje…

  5. Probudila me snažna glavobolja. S teškom mukom odvojila sam krmeljima zalijepljene oči i zatreptala. Nada mnom se prostiralo vedro nebo tek ponegdje prošarano paperjastim oblacima. Zastenjala sam i pokušala se uspraviti, no bezuspješno. S prvim naglim pokretom svijet oko mene protresla je vrtoglavica. Kada mi se vid ponovno razbistrio ugledala sam uspravljena pred sobom nepoznata lica. Izrazi tih lica bili su hladni i nečitljivi no u očima sam im prepoznala čuđenje.
    “Ne pokušavaj se micati”, progovorilo je najbliže lice,”udarila si glavom o stijene i dobila blagi potres mozga. Ne bi se smjela micati.”
    Nijemo sam zatreptala prema začuđenim očima.
    “Jesi li žedna?”, progovorilo je sljedeće lice, lice mlade djevojke uokvireno dugim crnim pletenicama,”Sirotica, tko zna kada je zadnji put pila! Donijet ću ti vode.”
    Djevojka je na trenutak nestala, no ubrzo se potom vratila s malenom drvenom zdjelom ispunjenom vodom. Pridržavajući mi glavu spretnim rukama dugokosa djevojka pomogla mi je da se uspravim te mi prinjela zdjelu usnama. Tek kada mi je bistra hladna voda potekla suhim grlom (a pomalo i bradom) shvatila sam koliko sam žedna. Halapljivo sam ispila čitav sadržaj zdjele, a potom klonula u djevojčino naručje mumljajući jedva čujne riječi zahvale i oblizujući ispucale usne. Vlasnik onog prvog lica, muškarac guste tamne brade i jarko zelenih očiju nato se ponovno nestrpljivo nadvio nada mnom.
    “U redu, sada kada si se okrijepila vjerujem da nam duguješ neka objašnjenja. Tko si ti? Što radiš u ovom zabačenom kraju? Govori.”, rekao je dubokim zapovjednim glasom.
    “Oče”, prijekorno je podviknula djevojka,” ostavi ju na miru. Potreban joj je odmor, mir i tišina!”
    “Nema vremena za odmor i tišinu! Razmisli malo, djevojka u čudnoj odjeći pojavi se niotkuda u Kiklopovoj planini. Onesviješćena. Što ako je ona neprijateljski špijun? Što ako su otkrili naš položaj? Možda su već na putu ovamo, a ti bi samo stajala i čekala! Nama su potrebni odgovori i potrebni su nam sada! Zato se odmakni, Faaris, i pusti me da obavljam svoj posao!”
    Faaris je ljutito frknula, no nije ništa rekla. Prije nego je otišla ipak pomogla mi je da se uspravim te me ostavila leđima oslonjenu na obližnje stablo. Pronašavši se napokon u sjedećem položaju ogledala sam se znatiželjno oko sebe. Nalazili smo se na rubu omanje borove šume. Iza nas uzdizale su se gole planine na čijem je dnu među stijenama raslo nekoliko malenih kržljavih borova. Na jednom takvom izboju stijene sjedila sam i ja sama, a preda mnom visok i zastrašujuć bradati muškarac. Iza njega ugledala sam druge ljude, i stvorenja koja su veoma nalikovala na ljude. Svi su nosili neobičnu zeleno-sivu odjeću te se motali oko nekoliko ručno podignutih šatora od grube tkanine. Učinilo mi se da sam negdje u pozadini začula i rzanje konja no same životinje nisam vidjela.
    Sunce je bilo u zenitu, velika užarena kugla daleko iznad planina, no dan ipak nije bio pretjerano topao. Svjež povjetarac provlačio se kroz lisnate grane stabala hladeći moje užarene obraze. Čitava mi je glava pulsirala tupom bolju. Uzdahnula sam iznervirano te se usredotočila na muškarca pred sobom.
    “Tko ste vi? Gdje sam ja to?”, upitala sam. Glas mi je zabrinuto drhtao.
    “Ja ovdje postavljam pitanja. A moje pitanje glasi: tko si TI?”
    “Zovem se Maria.”, zastala sam, no jedan pogled na stroge zelene oči mojega sugovornika uvjerio me da takav odgovor nije ni približno zadovoljavajuć.
    “Ja… ja dolazim iz jednoga drugoga svijeta… Zove se Zemlja. Ja.. sam sanjala ovaj svijet, sanjala sam… neobičnu vjevericu… i ja ne znam kako, ali odjednom, ja sam se stvorila ovdje, negdje, slijedila sam vjevericu… i onda… i onda je tamo bio neki div… ne, kiklop i taj kiklop, on je, on je…. mislim da je prdnuo.”
    Muškarac se namrštio. ” Ti očekuješ da povjerujem u takve gluposti!?! Priznaj: za koga radiš, tko te poslao ovamo?”
    “Ali ja stvarno…”, zamucala sam no prije nego sam stigla završiti rečenicu na grani obližnjeg stabla ugledala sam onu neobičnu vjevericu koja me odvela u kiklopov brlog. Zinula sam u nevjerici. Vjeverica se jednim spretnim skokom spustila sa stabla na stjenovito tlo te bez zastajkivanja potrčala prema meni. Ugledavši ju muškarac je zaustio nešto kao “Što se sad, dovraga, događa?!”. Pošto je sjela pod moje prekrižene noge vjeverica je ponovno izgovorila riječi nalik čaroliji, ovoga puta usmjerene prema bradatome muškarcu. Čuvši te riječi muškarac se ukipio, pogled mu se izgubio u praznome, a usne se pomicale bez glasa. Stajao je tako nekoliko dugih trenutaka dok sam ja drhtala što od straha što od iznenađenja.
    Napokon, bradati zavrti glavom pa me nijemo pogleda.
    “Ah, sada razumijem”, reče on te kimne glavom prema vjeverici u gesti uvažavanja,” Hvala ti, misteriozni stvore, na ovoj viziji.
    Ime mi je Dagodein ‘Vatrena Sjekira’. Ovo je moja borbena jedinica. Dobro došli, gospođice Maria od Zemlje.”

  6. Neko vrijeme sam zurila u čudnovatog čovjeka i njegovu, pretpostavih, kćer dok na kraju nisam shvatila što se zbilo.”Ja… mislim, ta…. ta, vjeverica vam je rekla što se dogodilo?””Pokazala mi je. A sad, što te dovodi ovamo? Trebaš li pomoć? Nismo naviknuti da ljudi samo tako dolaze na naša područja.”Neko vrijeme sam nijemo zurila u njega pokušavajući procesuirati što je upravo rekao. Nešto u njegovu glasu što je izreklo “ljudi” takvim tonom mi se nije svidjelo.”Ja, ovaj… Ja nisam došla namjerno… samo sam se pojavila…”, bauljala sam još uvijek ne shvaćajući u potpunosti što se dogodilo. “Ja… Tko ste vi?”Dagodein se hrapavo nasmijao. “Pretpostavljam da bi ljudi rekli “vanzemaljci”, ali mi, gospođice Maria, smo puno sličniji nego što mislite”, rekao je misteriozno i okrenuo se prema Faaris. Odvest ćeš ju do Jazbine i pokušat ćeš to riješiti s njom, dok ću ja ovdje ostati i pokušati razriješiti stvari s Fayanom”, trznuo je glavom prema divovskoj vjeverici koja je sve promatrala sa zanimanjem. Faaris je kimnula i blago me primila za ruku nijemo me nagovarajući da ustanem. Pridigla sam se iz čučnja i stala na moje dvije, sad klimave noge uz malu pomoć crnokose djevojke.”Gdje idemo?””U Jazbinu, naravno!””A, ovaj, gdje je točno ta Jazbina?” upitala sam nervozno se okrećući po prostranoj ravnici.”Vidjet ćeš”, nacerila se zagonetno i povukla me za ruku u smjeru predivnog zalazećeg sunca.

    1. Oprostite na spojenim navodnicima i nedostatku odlomaka, imala sam problema s objavljivanjem pa sam “copy-paste-ala” i ponovno objavila bez da sam uopće provjerila stanje teksta.:/

  7. Stigli smo do Jazbine. Neki čudan, piskutav ali autoritivan glas je progovorio iz velike veličanstvene stolice izrađene od lješnjaka i oraha:”Opet se susrećemo Lucija-Maria. O, da dobro znam da se zoveš tako iako se svima predstavljaš kao Maria. Znam sve o tebi. Ovdje svi znaju sve o tebi” Obuzela me jeza. Jezivo je kad cijeli jedan svijet zna svaki detalj o tebi. Stolica se polako okrenula i o njoj sam vidjela-onu čudnu vjevericu! Govorila je iako joj se usne nisu pomicale. “Isto tako znam da glumiš da ti se ovdje sviđa. I imam rješenje za tvoj problem. Mogu te vratiti u tvoj svijet.” “Kako?”, prošaptala sam. ” Lijepo. Zar nisi dosad shvatila da sam ja čarobna vjeverica? Ali postoji uvijet. Donijet ćeś mi za sat vremena kilu lješnjaka i kilu oraha.” “Što?!” “Dobro si me čula.” “A što ako ne donesem?” “Neću ti pomoći i dogodit će ti se strašne stvari. A sad idi.” Pucnula je prstima i stvorila sam se ispred Jazbine gdje su me čekale Faaris i Flora. “Za sat vremena moram pronaći kilu lješnjaka i kilu oraha.”, tužno sam rekla. ” O, nemoj biti tužna. Faaris i ja znamo mjesto gdje ih ima jaako puno.”, oraspoložila me Flora. “Zbilja?” “Da. A sad prestanimo gubiti vrijeme i krenimo!”, uzviknula je Faaris. I zbilja! Za 45 minuta smo skupili lješnjake i orahe i vratile se do Jazbine. ” Bravo. I samo da znaš, pomogla bih ti i da mi ih nisi donijela. Samo sam htjela jesti orahe i lješnjake. A sad ti moram nešto ispričati. Sjedi.” Pogledala sam oko sebe, ali nije bilo nikakve stolice, oa sam sjela na nevjerojatno hladno tlo. “Ovako, postoje jako zli ljudi u ovoj zemlji. Oni su pobjegli odavde u tvoju zemlju, oteli tvoje roditelje i sve ovo učinili samo kako bi tebe dovukli ovamo.” “Ali zašto? Ja sam samo običma djevojčica!” “O, ti si sve samo ne obična. Ti u sebi kriješ nevjerojatnu moć i snagu koja im može pomoći da osvoje tvoj svijet. Samo ih ti možeš zaustaviti. I to samo jednim načinom=da ih ubiješ.” Stresla sam se. Sama pomisao na to da nekog ubijem zadavala mi je glavobolju. “Možeš ih ubiti samo jednim dodirom. Tako možeš ubiti sve nas ako to želiš. Ali pazi! Jako im se teško približiti. Oni već znaju da si ovdje i na putu su. Zato moramo požuriti. Kada se vratiš na Zemlju imat ćeš jedan biljeg kako nas nebi zaboravila i kako nebi mislila da je sve ovo samo san. A sada lezi.Moraš se potpuno opustiti. Misli na svoj svijet i stvari koje voliš.” To sam i učinila. Mislila sam na svoje roditelje. Na svoju brbljavu simpu. Na svoje prijateljice. Na svog brata. A onda sam samo zaspala.
    Probudila sam se u nekoj bijeloj prostoriji s bijelom odjećom na sebi. Hvala Bogu, sve je bio samo san! No tad sam primjetila biljeg u obliku lista iznad gležnja. I sve se vratilo. Sav strah, glavobolja, strašne misli, tuga. Začulo se kucanje na vratima. Ušao je moj brat. “Hej ti.” “Hej.” “Gdje si bila nestala?! Jako sam se zabrinuo! Kad su ljudi iz skloništa nazvali da si nestala odsjekle su mi se noge! A onda su nazvali da su te našli ali onesviještenu! Zatim su te smjestili ovdje da bi utvrdili što ti se dogodilo.” “Ma dobro sam. Ja… Pa… Htjela sam samo malo prošetati… I.. Onda… Sjetila sam se mame i tate i postalo mi je loše i samo sam se srušila.”, uspjela sam nešto slagati. Kako da mu objasnim da sam se našla u nekom čudesnom svijetu punom nadutih divova, bradatih ljudi i brbljavih vjeverica? Mogla bih mu reći i da u meni ima nešto čarobno ali onda bih završila u Vrapču. Kako mi se ovo dogodilo? I zašto baš meni?! Pitala sam brata ima li nekih novosti o roditeljima. Malo se premišljao ali mi je ipak rekao da su ih locirali i sutra ih idu potražiti na to mjesto. Inzistirala sam da me povede i nakon 2 sata moljakanja je popustio. Sutradan sam dobila i pravi pištolj. Nisam htjela govoriti da im pištolj ne može ništa. Da sam ja jedino oružje koje ih može zaustaviti. Policajci su se ušuljali a meni su rekli da ostanem u autu ali to bi bilo apsurdno. Krenula sam prema glavnom ulazu napuštene zgrade gdje me čekao odvratan čovjek. Čvrsto sam ga stisnula za ruku i prošaptala ” Umri.” Pogled mu je postao prazan a lice blijedo. A onda se samo srušio.
    “Mama, tata, dolazim…”, uzviknula sam i potrčala u zgradu….

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s