ČUDO

cudo-naslovna-2dRoman Čudo prvijenac je američke spisateljice i grafičke dizajnerice Raquel Jaramillo koji je objavila pod pseudonimom J.R. Palacio. Čudo je zbilja čudesan roman koji, iako je prije svega namijenjen tinejdžerskoj publici, preporučam svima da ga pročitaju jer nosi snažnu poruku o čovječnosti i naprosto je odličan.

Glavni junak je desetogodišnji dječak August Pullman zvan Auggie koji je rođen s genetskim poremećajem i teškom deformacijom glave i lica.

„Liječnici su stigli iz udaljenih gradova samo kako bi me vidjeli, stajali mi nad krevetom ne vjerujući onome što vide. Kažu da mora da sam jedno od Božjih čuda i unatoč svom znanju nemaju nikakvo objašnjenje.“

Od rođenja do desete godine prošao je 28 operacija nakon kojih, možda tako očekujete, August izgleda ‘normalno’, no njegovo lice ostalo je poprilično deformirano, za druge ljude zastrašujuće i šokantno. To nam Auggie jasno daje do znanja već na prvoj stranici  u kojem nam se predstavlja:

Neću vam opisivati kako izgledam. Kako god me zamišljali, situacija je vjerojatno još gora. Da pronađem čarobnu svjetiljku i dobijem pravo na jednu želju poželio bi normalno lice koje nitko nikada ne bi primijetio. Da mogu hodati cestom, a da ljudi ne okreću glavu kad me spaze.“ 

Po mnogim stvarima Auggie je običan dječak koji radi obične stvari kao i svi drugi dječaci, liže sladoled, vozi se na biciklu, igra se s loptom i igrice na Xbox-u. Sam sebe doživljava kao obično dijete jer se osjeća  baš kao sva druga djeca. Problem je u tome što ga nitko drugi ne doživljava običnim. Ni sestra Olivia koja se radi toga ponaša jako zaštitnički, a ni mama i tata, ali oni misle da je izuzetan.

Auggie do svoje desete godine nije pohađao redovnu školu, već je primao poduku kod kuće. Razlog tomu su bile brojne operacije nakon kojih je trajao dug oporavak. Auggiju škola nije nedostajala, mada je volio učiti, pa se žestoko usprotivio maminom prijedlogu da peti razred pohađa u redovnoj školi. Mama je imala dobar argument kojim je uvjerila i tatu da je peti razred za svu ostalu djecu također velika promjena, pa se August neće toliko isticati i vjerojatno lakše uklopiti. U dogovoru s ravnateljem škole nastojali su učiniti što je više moguće da Augustu pomognu u privikavanju na novu okolinu i nove situacije. No, nisu mogli predvidjeti sve, pa je neke stvari August morao sam odraditi. Krenuo je u školu sa strahom i strepnjom od neprihvaćanja novih školskih kolega. Već prvih dana pokazalo se da njegov strah nije neopravdan. Svakodnevno se morao susretati s pogledima koji nisu skrivali gađenje i šok, a bilo je čak i izravnih prijetnji. Sve je to Augusta pogađalo ravno u srce, teško se nosio s takvom situacijom. Možete li uopće zamisliti kako je biti odbačen od zajednice kojoj  pripadaš, a podsjećam radi se o dječaku na pragu puberteta, dobu kada se identificiramo s vršnjacima i kada nam je njihovo prihvaćanje važnije od ljubavi majke i oca. A Auggijeva obitelj je jedna skladna obitelj, puna ljubavi,nježnosti  i skrbi jednih za druge. Nastoje normalno živjeti usprokos činjenici da je njihove živote itekako odredila Augustova bolest. Posebno je to istaknuto kod Olivie kojoj je u jednom trenutku taj teret posebnog brata bio pretežak, pa je jednostavno zatajila njegovo postojanje u srednjoj školi u koju je tek krenula i gdje ju gotovo nitko nije poznavao. Naprosto više nije htjela biti sestra nakaze ili Freddyja Kruegera, kako su Augusta pogrdno nazivali, već samo Olivia.

Roman je napisan u prvom licu, no pored Auggija, svoju stranu priče ispričali su i sestra Olivia, te školski kolege  Summer, Jack, Justin, i Miranda. To nam pomaže u sagledavanju jedne priče s više strana kako to u životu obično i jest. Pa tako saznajemo da se nisu sva djeca pridružila kolektivnom izbjegavanju Augusta, u knjizi nazvanom ‘cheese touch’ prema fenomenu iz popularnog Gregovog dnevnika, već da su promišljali svojom glavom i iskazali zanimanje i empatiju prema drugačijem. Summer i Jack su na početku bili manjina, oni koji su iskazavši prijateljstvo prema Auggiju i sami bili odbačeni, no prevladala je čovječnost što nam daje nadu u bolji svijet.

Osim obitelji i prijatelja i škola igra vrlo važnu ulogu u odgoju i razvoju mladih osoba što je u knjizi odlično prikazano. Svatko bi poželio za učitelja gospodina Brownea. Knjiga je prepuna odličnih citata koje svojim učenicima na promišljanje zadaje učitelj Browne, poput:

„Lijepe riječi ne stoje mnogo. Ali postižu mnogo.“

Tako i lijepe riječi koje je napisala J.R. Palacio u romanu Čudo  o dječaku deformiranog lica i jednoj, za njega  važnoj školskoj godini postižu mnogo. Riječi su to koje osvješćuju i iz kojih učimo o drugima, ali i sebi samima. 

Iako ćete u romanu Čudo uživati, sigurna sam, pripremite i koju papirnatu maramicu.

preporuka Vjetropirke iz Knjižnice🙂

5 thoughts on “ČUDO

  1. Iako nije napisana po istinitom događaju, i u stvarnosti bi se okolina ponašala tako. Žao mi je sve djece koja se ne mogu uklopiti, a toliko se trude. Zato svi trebaju pokušati naći nešto zajedničko, jer se sigurno u njima krije dobra ćud.

  2. Lijepo si to napisala AnjaMinnieReader i svakako je istinito. Ne možemo mijenjati cijeli svijet, ali možemo sebe, a onda svojim primjerom potičemo i druge da se sami mijenjaju. A i knjige nas mogu potaknuti na promjene. Čudo je takva knjiga. Tko ju pročita uvjerit će se i sam u to. Pročitala sam negdje kako je autorica romana J.R. Palacio bila sa svojom djecom u lunaparku gdje su vidjeli dječaka poput Auggija. Njezin mlađi sin pokazivao je strah prema njemu. Taj događaj u lunaparku nagnao je Palacio da napiše roman Čudo.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s