Moja sjena

Dragi Tragači,

u ovom postu donosimo priču jedne naše Tragačice – Tufka. Čitaj te i uživajte.🙂

Otac me napustio dok sam bio mali. Iako ga nema, znao sam da pazi na mene. I kad bih se penjao po drveću, i kad bih lovio miševe među grmljem. Svaki moj pokret bio bi popraćen njegovim pogledom koji me pekao poput jutarnjeg sunca.

Pratio me čak i onog jutra kad sam napustio dom. Šape su me već boljele od neprestanog trčanja po kamenitom putu uz potok. Suze su mi zamaglile žute oči, ali svejedno; koliko god je bilo bolno napustiti dom, uz trčanje sam osjećao slobodu, a vjetar mi je pružao utjehu. Sunce koje se probijalo kroz grane davalo mi je osjećaj sigurnosti. Kao mladi mačak oduvijek sam bio zadovoljen takvim jednostavnim stvarima.

Skrenuo sam prema poznatom šumskom putu. Umor mi je zahvatio cijelo tijelo.

„Ne smijem previše razmišljati,“ rekao sam samome sebi. „To umara.“

U tom mi trenutku nije bilo važno kuda idem; bježao sam od samoga sebe. Nisam više mogao trpjeti svakodnevno ismijavanje svojih vršnjaka, niti svoju majku koja je, unatoč svim uvjeravanjima svojih vršnjaka, bila pas. Nisam bio baš toliko mali, da ne znam prepoznati psa. Na mojoj se majci i temeljilo svo to ismijavanje.

Lomljenje grana u blizini nadglasalo je moje zamršene misli. Zastao sam i ustuknuo. Uočio sam narančasti obris nečeg velikog u neposrednoj blizini. Srce mi se uzlupalo i noge ukočile od straha.

„Samo da nije neki pauk!“ molio sam se te sam polako otvorio oči. Ispred mene je stajao zmaj. Duguljasto zmijoliko tijelo krasila su velika pernata krila, a oči su mu bile tamnoplave, kao nebo u sumrak.

„Što radiš ovako duboko u šumi, Mladi Mjeseče?“ zapita gromkim glasom i izvije vrat. U tom mi trenutku ništa nije bilo jasno; ni tko je taj zmaj, ni ime kojim me nazvao. Progutao sam knedlu i uputio mu uplašeni pogled. On ponovno upita: „Nisi valjda mislio da sam te napustio? I dalje pazim na svaki tvoj korak.“

Suzio sam oči i sramežljivo ga upitao: „T-tata? Jesi li to ti?“

On me pogleda, i polako klimne glavom. Razrogačio sam oči i pogledao ga kao što dijete gleda božićne darove. Bacio sam mu se u zagrljaj i polako upitao:

„Ali tata, kako si postao zmaj?“

„Sine moj,“ uzdahne on, pa nastavi, „Svi smo mi, u svom srcu, zmajevi. A kad učiniš nešto plemenito, to i postaneš.“

„A što si ti učinio, tata?“ upitao sam ga. On me pogleda pogledom punim ljubavi pa mi tajnovito odgovori: „Umro sam za nekoga koga volim.“

Ta rečenica mi je dugo odzvanjala u glavi. Odzvanjala je sve dok se nije stopila sa zvukovima šume. Sve dok nisam otvorio oči i probudio se nasred šumskog puta.

Ta me rečenica pratila kroz cijeli život, kao i tatina sjena.

Sviđa li vam se Tufkova priča? Ako i vi imate neku svoju priču i želite ju podijeliti s ostalima, pišite u komentare…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s