Edbin

Hej, Tragači!

Sjeća li se itko od vas prve knjige koju smo čitali na našem blogu? Bilo je to poprilično davno, prije točno tri godine – da, već je toliko prošlo od početka našeg lijepog druženja.😉 Radi se o knjizi Pustolovine Arna i Điđija autorice Nade Mihelčić, a još jedna zanimljivost je da smo tu našu prvu preporuku za čitanje objavili na sam autoričin rođendan. I ove smo godine odlučili učiniti isto, vama donosimo još jednu njezinu izvanrednu knjigu, a njoj želimo:

Sretan_rodendan

 

Za početak, prisjetimo se događaja koji su obilježili autoričin život:

Nada Mihelčić rođena je 1. prosinca 1946. u Zagrebu gdje je pohađala Fakultet političkih znanosti. Putovala je po svijetu, planinarila, promatrala zvijezde, radila u nekoliko nakladničkih kuća. Prve kratke priče za djecu objavljuje u Modroj lasti, kasnije piše poeziju, radio-dramu i prozna djela za djecu. Roman Bilješke jedne gimnazijalke uvršten je u školsku lektiru, a roman Zeleni pas dobiva sve četiri prestižne književne nagrade “Grigor Vitez”, “Anto Gardaš”, “Mato Lovrak” i “Mali Princ”. Pustolovine Arna i Điđija (2011) donijele su joj još jednu nagradu “Grigor Vitez”, a 2012. izlazi joj osim Napokon brucošica i ilustrirana knjiga za najmlađe Pričice i pjesmice iz daleke Afrike. Prijateljuje sa svojim psom Dragicom, “skoro škotskom ovčarkom”, i pomalo se privikava na svoj novi status penzionerke. I dalje piše i prevodi…

A sada je red da se upoznamo i s glavnim junakom knjige, dječakom Edbinom. Hmm, da, poprilično čudno ime, zar ne? A poslušajte što tek o njemu kaže njegov vlasnik:

Zovem se Edbin. Ne Ervin ili Edvin, nego baš Edbin. Nije me briga ako to ime niste nikada čuli i ako vam se ne sviđa. Recite to mojoj mami koja je, od trenutka kad joj je liječnik rekao da će roditi dječaka, počela tražiti neko kretensko ime za koje nitko nije čuo. I eto, našla ga je. To je, navodno, neki krasan skandinavski naziv za jednu vrstu vjetra. Čini se da ona uživa gledajući kako patim i kako sam se već stotinu puta potukao zbog tog njezina hira. Sjećam se kako smo u petom razredu umjesto naše učiteljice dobili gomilu učitelja, po jednog za svaki predmet. Svi do jednoga glasno su se čudili tom mom imenu, a oni kreteni u razredu su uživali.

edbin

Slika preuzeta s: http://www.hdkdm-klubprvihpisaca.hr

Dakle, ovo je priča o odrastanju šesnaestogodišnjeg dječaka Edbina i brigama koje ga svakodnevno more. Osim što ima “kretensko” ime, ima i istu takvu, tri godine stariju sestru Tamaru koja mu također stvara poprilično problema. Njegova obitelj materijalno vrlo dobro stoji, no emocionalno su prazni i hladni. Stoga je Edbin, baš poput Arna jako usamljen, čak i sam kaže da se osjeća kao “onaj mali Pale iz knjige Pale sam na svijetu.” Situacija se naglo popravlja kada upozna djevojku Emu i među njima se rodi ljubav. Na njezin prijedlog, počinje volontirati kod starca Alojza, no i on je, kao i većina ljudi u Edbinovu životu, prema njemu hladan i grub. Čak ga ne pušta u svoj dom, već mu samo pred vratima preda kujicu Martu koju treba prošetati.  Samo zbog veze s Emom pristaje i dalje odlaziti k njemu, boji joj se reći da odustaje od volontiranja jer misli da bi ona odustala od njihove veze koja je i ovako poprilično burna, puna uspona i padova, svađanja i mirenja. Emu je na kraju ipak izgubio jer se morala preseliti u Split zbog očevog posla. Ali, dogodila mu se i jedna dobra stvar – nakon jako dugo vremena volontiranja kod Alojza, u starcu se uspjelo nešto promijeniti. Shvatio je da taj mali ipak nije tako loš kako mu se u prvi mah činilo. Čak mu dopušta da s njim kiti bor i međusobno si kupuju božićne darove. Edbin otkriva nešto što do tada nije prakticirao, nešto bez čega nijedan čovjek na svijetu ne bi smio živjeti, a to je PRIJATELJSTVO:

– Čekaj, bum te ispratil – rekao je Lojzek. Pošao je sa mnom u dvorište, zastao i pogledao me.

– Čekaj malo – rekao je. – Pošao je, a onda opet zastao.

– Moram te nekaj pitat – rekao je i nastavio me gledati u oči.

– Pa pitaj.

– Ak se nekaj promijeni s tim volontiranjem… mislim, ak ti možda ponude neko bolje mesto… buš ipak rađe došel k nama? – pitao je, a prvi put otkad ga znam glas mu je malo podrhtavao.

– Uvijek – rekao sam. – Uvijek!

Zagrlio sam ga i poljubio one dva dana stare čekinje na njegovom izboranom licu.

– Dolazit ću k tebi, Lojzek, dolazil bum dok me ne buš steral – rekao sam tiho i onda brzo izašao iz dvorišta.

Nadamo se da smo vas uspjeli zainteresirati za čitanje ove knjige. Možda vam se na prvi pogled čini mračnom, ali vjerujte, dobro ćete se i nasmijati jer sa svake njene stranice pršti humor svojstven Nadi Mihelčić.

😀😀😀

 

5 thoughts on “Edbin

  1. Knjiga mi je bila jako zanimljiva i pomalo neobična jer nam pruža uvid u život onih malo bogatijih ljudi i pokazuje nam da nije sve u novcu i da ako je netko bogat ne znači da je nužno i sretan. A možda se netko od vas nekada odluči volontirati kao Edbin pa tako stekne nove prijatelje?🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s