Polufinalisti Natjecanja u pisanju priča

Polufinalisti:

  1. Megi: Nebo – 22 – boda

  2. lorena2000: Crni anđeo –  20 bodova

  3. auroraspoti: Vatra – 19 bodova

Čestitke pobjednicima :D!

Evo kako su ostali bodovani:

  • maca3: Zagrljaj – 16 bodova
  • cats: Kuća – 12 bodova
  • vampmorana: Na dnu mora – 7 bodova
  • Emily: Tišina – 4 boda
  • Emmy: Kiša – 4 boda
  • ana: Vanzemaljac u mom ormaru – 3 boda
  • Ariana: Pomirenje – 2 boda
  • jakov314: Više stvarnosna pustolovina – bez bodova
  • Oggy: Nova mačka – bez bodova

 Slijedi 2. krug natjecanja!🙂

Pravila polufinala / 2. kruga natjecanja:

  • Polufinale počinje 7. srpnja i traje do 13 srpnja. Tragači polufinalisti moraju objaviti novu priču najkasnije u ovu nedjelju (13. srpnja).
  • Priču objavljuju u komentarima ispod ovog posta.
  • Priča mora imati naslov.
  • Post za glasovanje bit će objavljen kad svi Tragači polufinalisti objave priču, a najkasnije u ponedjeljak 14. srpnja.
  • U 3. krug, odnosno finale natjecanja, ulaze 2 Tragača s najviše bodova.

17 thoughts on “Polufinalisti Natjecanja u pisanju priča

  1. Hej Tragači, mislim da ste malo preuranili s čestitanjem pobjednicima.😉. Imamo “tek” polufinaliste i trebaju proći još dva kruga do finala i pobjede.
    Svakako im čestitamo što su prošli u polufinale. No, za pobjedu, moraju razigrati maštu i prstiće i napisati još dvije priče (ili jednu). Stoga im želimo sreću u daljnjem natjecanju.🙂

  2. Polufinalisti, a gdje su priče za drugi krug natjecanja?
    Podsjećam… polufinale je počelo u ponedjeljak 7.07…. troje polufinalista trebalo je od tog datuma do 10.07. (jučer) napisati nove priče koje od 11.07 (danas) do 13.07.(nedjelje) bodujemo i biramo dvoje finalista.😦

  3. Priča jedne lampe

    Moja svjetlost, moja bol. Samo visim na zidu stare napuštene kuće i obasjavam uličicu, ali nitko me ne primijećuje. Kada su me prvi put postavili ondje, puk je bio oduševljen mojom snagom svjetlosti, a sada su se svi već navikli na tu božanstvenost i ponašaju se kao da je to prirodno, nešto što je oduvijek bilo tu. Danima gledam tužna i smrknuta lica siromašnih i usamljenih smrtnika koji od silnih nesreća ni ne vidi ono dobro što ih okružuje.
    Najgore su noći. U mraku probijam se kao svijetla točka i slušam lavež,cvilež, poneki plač malog djeteta koje ne može zaspati ili ga plaši sova ispred prozora i korake muškaraca koji se u kasne sate vraćaju iz gostionice. Usamljena patim sa svima njima. Polako i dršćući dočekam zoru i moje se svijetlo gasi. Tada više nisam nimalo važna. Bezlična i prljava, stapam se u ugođaj trošne kućice na uglu. Ponekad djeca, a i oni malo veći, sjednu na klupicu naslonjenu na zid te kuće, sjede, šute, razmišljaju, gotovo da ne zaplaču. Sjede zajedno, a tako su razdvojeni. Nekad su se ta ista djeca igrala na ovoj klupici, a onda ih je sloboda laganja odvojila. Sumorni su ovo dani. Teški za dušu.
    Jednom je mala djevojčica sjela pokraj klupice, na oštro i hladno kameno tlo, sklupčala koljena i zaronila glavu u njih i zaplakala. Ulica je bila pusta, nikoga da ju vidi, da joj pruži ruku i da je utješi. Da bilo je ljudi ondje, ali ne i ljudskosti. Nisam mogla progovoriti, nitko me ne bi čuo, stopila bi se u plač mjesta. Zaustila sam da nešto kažem, ali tada sam zastala. Zašto da tješim druge kada oni ne mare za mene? Djevojčica je počela tuliti. Nisam mogla izdržati, vidjela sam nešto dobro u njoj. I tako sam zasvijetlila i obasjala njeno uplakano lice.
    -Što je bilo? Zašto plačeš?- upitala sam ju.
    Prestala je plakati i s mukom mi izjasnila svoj problem.
    -Nitko se ne želi sa mnom igrati.
    Tipično. Za nekoliko godina će taj problem biti mnogo veći i tek će onda vidjet koliko je ljudima zapravo teško u životu. I svi krenu za tom tugom, a ostave sreću.
    Ipak, bila je jedna od mnogih, a pomoći jednome moglo ih je sve promijeniti, pa sam poslušala svoje instinkte.
    – Nije sve bilo ovako kako je sad, znaš. Bio je tu jedan gospodin, u ovoj kući je živio. Bio je mudar i strpljiv, no jako pričljiv. No nije pričao besmislice. Pričao je u zoru s radnicima na ovoj klupi, u podne s djecom, a u popodnevim satima s majkama koje su išle do bunara da uzmu vode. Tjerao ih je da uživao u životu jer je kratak i brzo prođe. I svi su ga slušali. Godine su ga uništile, razbolio se, pa je manje pričao, a onda se povukao u kuću i čekao zadnji tračak zemaljskog svjetla. Kad je ljude prošla nostalgija za njim, vratili su se na svoje uobičajene poslove, no nisu ih radili s voljom jer su znali da će na kraju umrijeti, baš kao i starac.- dok sam tiho pričala , ona me gledala svojim staklenim plavim očima na tužnom licu koje je uokviravala kovrčava kosa. Zurila je u mene minutu ili dvije, a onda je samo otišla. Uskoro se vratila s majkom pod rukom i rekla mi- Hajde, ispričaj mojoj mami priču.-
    Majka se počela smijati, a zatim pozvala seljane da joj se pridruže u smijehu. To nisam mogla trpjeti. Da netko ismijava vlastito dijete.
    – Da, što se smijete. Ja nisam samo obična kutija koja svijetli, ja vas sve slušam. Slušali ste starca dok je bio živ, a sad se ponašate kao da ga ni nema. Sramota!-planula sam.
    Ljudi su bili začuđeni i povukli se u svoje kuće. Slijedećeg dana su veselo krenuli na poslove koji ih čekaju.
    Oni su se promijenili, a ja više nisam svijetlila. Moja svjetlost ne može zamijeniti stračevu. Nikada.

            1. Priča je vrlo zanimljiva i da si ju stigla još malo doraditi kladim se da bi bila odlična. Osobito završetak – nekako je čini mi se napisan na brzinu npr. ovaj dio: “Slušali ste starca dok je bio živ, a sad se ponašate kao da ga ni nema.” Pa nema ga, umro je?! Ne bi škodilo malo više objašnjenja… Nadam se da ćeš je još doraditi jer i priča i ti kao pisac imate puno potencijala!🙂

  4. PLAŽA U SRCU:
    Ahh, zbilo se to još davno, davno, prije otprilike 20 godina. Još se sjećam kako sam bila mlada, vesela i neovisna o životu. Tada sam još živjela tamo, na tom prekrasnom otoku Korčuli, gdje vam srce pjeva od radosti i miline. Još se sjećam svoje prekrasne, kamene plaže. Vruće kamenje blista na Suncu, drvo masline lagano se njiše na ljetnom povjetarcu, a more, to more vam je pravi dragulj Jadrana. Predivna plava boja čistoga mora prelazi u pjenušavu bijelu boju dok se odbija o stijene, lagan vjetrić radi blage valove, a tek što se nalazi dolje, sve te divote; zvjezdače, školjke, biseri, ribice, alge, ma sve to! Oko obale lete leptirići šarenih krila, dok drveće pruža lagan hlad. Sunce pruža svoje blistave ruke prema ljudima koji polako dobivaju lijepu boju kože. Ali sve to palo je u zaborav; drveće je posječeno, po moru se stalno vozaju mali brodići makar je zabranjeno voziti brod tako blizu kupača, u more ljudi ubacuju svakakvo smeće, ljudi narušavaju mir, tišinu i spokoj na plaži glasnim pop pjesmama, animatori se glupiraju i tako dalje, dalje, dalje… Da, mogu se vratiti na tu plažu, ali ima li smisla? Sve lijepo čemu sam se prije veselila, to uzbuđenje, ushićenost! Sad je nestalo. Ma čak ni to more koje svaki dan poprima sve tmurniju i tmurniju boju, ne može mi raščistiti misli. Ali, u mome sjećanju, bez obzira na sve, za mene će to uvijek biti-najljepša plaža na svijetu.

    Evo moje priče, žao mi je što kasni!

  5. Pustolovina krijesnice
    Malena svijetla blijeskala su u šumi. Bile su to moje sestrice. Doletjela sam do njih pozdravljaći ih. Nisu se obazirale na mene pa sam nastavila svoj let šumom. Vidjela sam cvrčka. Počela sam ga pratiti,činio se zanimljivim. Odveo me do livade. Igrala sam se sa nočnim leptirim koji bi me,kad se umorim od silnog leta,vozili na svojim krilima. Bilo mi tako lijepo da sam zaboravila kako sam tu uopće i došla. Leptiri su otišli,a ja sam ostala sama u mrkloj noći. Krenula sam prema jezeru. Stala sam iznad jednog lopoča da odredim gdje sam,ali me jedna žaba pokušala pojesti. Brzo sam odletjela na list hrasta koji je tijekom dana stvarao sjenu nad jezerom. List je pao s grane, a ja sam se tako sam zaboravila poletjeti. Tako me je vjetar nosio na listu dok nismo pali na travu. Sišla sam s lista. Pogledala sam u Mjesec, a malene suze sljevale su mi se niz lice. -Izgubila sam se.-prošaptala sam. Već sam izgubila svu nadu kad se na Mjesecu pojavilo tisuću svijetlih točkica. To su bile moje sestre. Poletjela sam do njih. Letjele smo nebom glumeći zvjezde i zaželje svijetu laku noć.

  6. Fora!🙂 Nedostaje još samo ilustracija i mogla bi proći kao priča za laku noć trogodišnjacima😉. Nama starijima ipak bi dobro došlo još malo više opisa unutarnjih proživljavanja te male krijesnice😉 – da se uživimo i osjetimo njene osjećaje npr. ljutnju što sestrice ne obraćaju pažnju na nju, njenu radost kod igranja s leptirima, zahvalnost što ju umornu nose na svojim leđima, strah jer se izgubila…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s