Mali krapinski pračovjek Babu

Otkako je prije nekoliko mjeseci knjiga Snježane Babić Višnjić Mali krapinski pračovjek Babu stigla u našu knjižnicu, željela sam ju pročitati, a kada je na mene došao red da napišem preporuku za vas, Tragači, bila je to idealna prilika.😀 Knjiga mi se već po naslovu učinila veoma zanimljivom i – nisam se prevarila. No, prije nego što vas povedem u ovu uzbudljivu avanturu, reći ću vam nešto o spisateljici.

Snježana Babić Višnjić rođena je 1969. u Zagrebu, gdje se školovala i gdje i danas živi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu kroatistiku i južnoslavenske filologije, a danas na tom fakultetu pohađa doktorski studij. Dosad je dovršila dvadesetak drama koje su objavljenje u časopisima i zbornicima, a neke su izvedene na Hrvatskom radiju. Njezne priče objavljene su u književnim časopisima i čitane na Hrvatskom radiju, a kratka priča Suza inspirirala je i kazališnu predstavu u Gradskom kazalištu u Požegi gdje je bila i premijera njezine komedije Posljednja pustolovina gospodina Tutora. Nadahnuta svojom djecom dosad je napisala dvjestotinjak priča za najmlađe koje su objavljivane u Vjesniku i dva romana za djecu Upomoć, mama se smanjila i Janko među dinićima. Priče pak koje je namijenila odraslim čitateljima skupljene su u zbirku Let nad staklenim stolom.

babu

Slika preuzeta s: http://mojzagreb.info

Možda su neki od vas u školi već učili o ovom našem pretku čija se starost procjenjuje na čak 100 000 godina, a ako i niste, evo savršene prilike da malo istražite ovu zanimljivu temu. U ovoj ćete knjizi saznati neke stvari kojih nema u udžbenicima povijesti, dakle, na jedan potpuno drugačiji način provest će vas kroz razne (ne)zgode krapinskih praljudi. Saznat ćete kako su živjeli vaši vršnjaci u nekom drugom vremenu, u kojem nije bilo laptopa, tableta, mobitela… kako su se zabavljali, koje su igre igrali, ali i što su sve morali raditi kako bi preživjeli u, ponekad, okrutnoj prirodi, okruženi brojim životinjama poput lisica, jelena, mamuta, špiljskih lavova i medvjeda, vunastih nosoroga…

U njihovo vrijeme, dječak je postajao muškarcem kada ga je otac poveo u prvi lov. Ovako je to izgledalo u Babuovom slučaju:

Babu je nastojao gaziti točno Očevim stopama, iako su Očeve noge još bile mnogo duže od njegovih. No uz malo je pocupkivanja uspijevao održati korak. Potok ga više nije plašio, jer sad ga je njegov Otac poveo preko brzaka koji su mu jednom gotovo oteli dah iz grudi. Šibe koje si je Otac sklanjao s puta za dlaku bi promašile Babuovo lice, očešavši ga samo malo. Giro je pocupkivao za njima, svako malo se osvrćući i kao da se čudi koliko su već odmaknuli za tako kratko vrijeme. Otac je naglo zastao na uzvisini s koje se dobro  vidio lijep dio nizine djelomično prekrivene rijetkom šumom koja je prekrivala i dio brda koje je poput polumjeseca okruživalo dolinu, a djelomično pašnjacima na kojima su pasli jeleni pa bi se, kad bi čuli neobičan šum, brzo sklanjali u šumu. Sada se činilo da je čitavo područje pusto, ali Otac ga upozori da je sada važno biti oprezan.

A, da bi se krenulo u lov, valjalo je izraditi prikladno oružje. Možda su neki od vas već imali priliku u muzejima vidjeti različita oružja kojima su se naši daleki preci služili, a sada imate priliku pročitati i kako je to oružje nastajalo:

Tvrd i čvrst štap, do lijeske ili mlada hrasta, koji bi se lagano povio umjesto da odmah pukne, bio je dobar izbor za držak koplja kojem je samo još trebalo podariti odgovarajući vršak koji će osigurati koplju da se može zvati oružjem. Ponekad su vršak nalazili već gotov ili oblikovan u travi ili na lovačkim stazama. To im ga, rekli bi tada, daruje Veliki Šumski Duh. No češće su vrške izrađivali od tvrda kamena koji je preživio odlomljivanje s visine i spustio se s odronom k njima ili od kosti neke moćne životinje kojoj su se divili. Koštani se vršak šiljio trljanjem na stijeni, a kameni je valjalo obraditi sitnim kuckanjem kamenom po rubu vrška dok se po njegovu rubu ne bi napela tanka, ali moćna oštrica što je probijala i najtvrđu kožu, a često i lomila kosti. Na kraju se vršak osušenom žilom ili jelenjom tetivom učvršćivao na kraj koplja. I čim bi bilo gotovo, koplje se bacalo u obližnje deblo i ako se ne bi zabilo u nj, valjalo ga je rastaviti i ponoviti sve radnje koje su ga stvorile još jednom.

Volio je Babu lov jer se time isticao među drugim dječacima, oni su bili još uvijek djeca, a on je stupio u svijet odraslih. No, što mislite što mu je bila glavna zanimacija? Najviše od svega, Babu je volio oslikavati špilje, a činio je to pomoću zgnječenih bobica. Jednoga je dana lutajući špiljama, sasvim slučajno otkrio nastambe “vitkih ljudi” za koje su ga odrasli članovi plemena uvijek upozoravali da ih se kloni. Zaključio je da to nisu dobri ljudi jer su držali mnoge životinje u zatočeništvu što nije bilo u skladu s prirodom niti sa željama Velikoga Šumskoga Duha. Ipak, među njima je upoznao djevojčicu svijetle kose kakvu nikada dotada nije vidio i nazvao ju je Žutokosa i ona mu je mnogo puta krišom donijela hrane i vode. U svom je hobiju počeo još više uživati jer su skupa oslikavali špilje i ostavljali tragove za mnoge buduće generacije:

Sjeo je nasuprot svojem velikom kamenom platnu i podigao zdravom rukom baklju u visinu – slikarije ga okružiše sa svih strana, uključujući i zakrivljenu plohu stropa. Nije ni bio svjestan da ih je toliko! Znao je da je mnogo sati proveo ovdje pred zidom, pomičući se korak lijevo ili korak desno od lika koji je tek završio prema praznom prostoru na kojem ga je već zvao novi koji se želio baš tu pojaviti. Duboko je udahnuo i njegove slikarije oživješe i zaplesaše oko njega vilinski ples. Veselo su pocupkivali, preskakali ga ili mu se zadržavali na ramenu kako bi – baš na tom posebnom mjestu – otplesali tek naučen ples ili mu pokazali neku vještu kretnju. Bizoni su preskakivali jelene, a oni pak svoje lovce koje je ovaj put ipak više zanimao ples od lova. Narančasti su se špiljski medvjedi nadmudrivali s mamutima, a njih su u širokom luku zaobilazili vunasti nosorozi koje je Babu vidio samo dva puta, i to iz daljine. Sabljasta tigra nije nikad vidio, ali ga je zamišljao baš onako kako ga je nacrtao – kao veliku crvenkasto-žutu životinju s dvjema golemim oštricama koje su mu virile iz usta, toliko goleme da je za sobom ostavljao trag – dvije savršeno usporedne linije.

Ovo su bili samo neki detalji iz života Babua i njegovoga Oca koji je bio najbolji lovac u plemenu i posjedovao najsjajniju oštricu. Babuova Majka bila je najspretnija žena u plemenu u obavljanju raznih poslova među kojima su, dakako, najvažniji obrađivanje životinjskih koža koje su ih grijale u hladnim vremenima te spravljanje lijekova od bobica i drugih biljaka koji su ih brzo liječili kada su bili bolesni ili ranjeni. Uz njih dvoje, Babu je imao još jednog velikog prijatelja, malenog, ali vjernog vučića Giru koji ga je u stopu pratio kroz sve njegove pustolovine…

Odvažite se i vi krenuti s njima u pustolovinu!😉

2 thoughts on “Mali krapinski pračovjek Babu

  1. Prošli Mjesec hrvatske knjige u bjelovarskoj knjižnici smo imali promociju ove knjige. Upoznali smo književnicu Snježanu koja nam je ispričala kako je uopće došla na ideju da napiše ovu knjigu. Knjiga je nagrađena književnom nagradom “Mato Lovrak”. No, i vi možete ocijeniti knjigu nakon što ju pročitate. Svoj dojam o knjizi napišite nam u komentarima.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s