Nema više Božića?!

Dragi Tragači, možete li vjerovati da se na ovom blogu družimo već dvije godine?!

Hvala vam svima na brojnim komentarima – zbog vas je ovaj blog tako😎 mjesto!!!

Budući da smo se nedavno družili na Interliberu, drugi smo rođendan odlučili proslaviti malo mirnije… uz jednu pomalo neobičnu priču. Priču koju ste vi Tragači zajednički pisali prije godinu dana.🙂 Priču o božićnoj avanturi, sjećate li se?!
Udobno se smjestite, čitajte pa komentirajte:

Nema više Božića?!

Kada se Dunja probudila na Badnjak, bio joj je rođendan. Cijeli je dan bio prekrasan. Snijeg je padao na prelijepu šumu koja se bijelila.
Pokraj Dunjina kreveta ležala je Lulu s mačićima Garfieldom i Panterkom. Dunja se ustala, nasmiješila Lulu i njezinoj djeci te otišla u kuhinju popiti kakao. Pokraj kamina bilo je već okićeno Božićno drvce. U kaminu je gorjela ugodna vatra.
Kada su Dunja i Lulu popile kakao i pojele doručak, izašle su van na bijeli snježni pokrivač koji je bio idealan za pravljenje gruda. Veselile su se na bijelom snijegu koji se svjetlucao kao da je začaran.
Mama i tata pripremili su darove za Dunju. Kada je Dunja ušla u kuću zatekla je čokoladnu tortu i velike darove. Bila je jako sretna. Zagrlila je mamu i tatu te im zahvalila zbog dara i torte. Otvorila je darove i našla knjigu koja se zvala “Aladin”. Kada je otvorila sve darove, pojela je tortu i radosna izašla van da nastavi igru s Lanom. Garfield i Panterko stisnuli su se uz toplu peć i promatrali šareno božićno drvce koje je svijetlilo i pjevalo božićnu pjesmicu.
Lana i Dunja prisjećale su se svojih prijašnjih avantura. Lana se sjetila Merlina, Emanuela i Točkaste kanđe. Dunja se sjećala Sjeverne mećave, Šime i ostalih zgoda i nezgoda. Uz toplu peć pričale su i pričale. Panterko i Garfield preli su od zadovoljstva. Bili su zimski praznici i Lana je odlučila za vrijeme praznika biti kod Dunje. I te noći svi su se veselili. Jedan se snjegović bijelio u dvorištu.
Dunja je bila vrlo sretna. Zamolila je mamu da ih fotografira kako bi zapečatili događaje u sjećanja. Njezina mama zvala se Stela, a tata Bruno. Mama je škljocnula fotoaparatom. A onda su zidovi postali plavi. Iz njih je izašla vila.
Upitala ih je – možete li vi spasiti vilinsku zemlju Božića? Morate pronaći svih deset dijelova velike pahuljice kako biste nas sve spasile. Bez te pahuljice nema Božića.
Dunja i Lana pogledale su se vragolasto i povikale uz glasni pljesak – mi možemo sve!!!
– Onda dobro – reče vila.
Dunja i Lana na ovu su avanturu povele mačku Lulu i njezinu mladunčad Garfielda i Panterka. – Idemo u novu pustolovinu! – nasmijale su se.
Majka se začudila zašto su to rekle, ali je mislila de se samo igraju… Primijetile su da im je vila Zvončica ostavila prvi trag, a to je bila Dunjina knjiga koju je dobila za Božić!
Knjiga je imala podnaslov ,,Spasimo Božić – velika pahuljica”. Počele su čitati knjigu, ali tada se ona brzo zatvorila i sve se zacrnjelo. Pojavio se veliki čovjek kreštavog glasa, a knjiga im je nestala iz ruku…On je bio…
čuvar knjige koji nije dao bilo kome da je čita zato što je to bila sveta knjiga vilinskog svijeta i zato su morale…
ostaviti knjigu zatvorenu i spremiti je na mjesto na kojem je nitko neće moći naći.
Dunja je razmišljala na kojem bi mjestu mogla ostaviti knjigu, ali joj ništa nije palo na um.
Lana je upitala što će s knjigom.
– Čekaj, razmišljam – reče Dunja. Ode u svoju sobu, a Lana za njom. U sobi su razgovarale o knjizi i čudile se tko je bio onaj čovjek. Dunji na pamet padne sjajna ideja. Izvan sobe bili su mačići koji su htjeli doći do Dunje i Lane. Dunja je baš mislila otvoriti knjigu kad se otvore vrata. Djevojčice se sakriju pod poplun. Pod njim su čule neko mijaukanje. Otkrile su se i stavile mačiće u krilo. Kad su otvorile knjigu i gotovo pročitale jednu stranicu, izašao je isti onaj čovjek i, baš kad je mislio nestati, Lana poviče.
– Čekaj!
– Što? – upita čuvar. Dunja ga je kasnije sve upitala. I rekao im je da moraju pronaći tajni prolaz. Baš kad ga je Dunja išla upitati gdje, on nestane. Djevojčice su se počele zafrkavati. Lana Dunji uruči poklon. Dunja je dobila prekrasnu bisernu ogrlicu koju je Lana sama napravila.
Nastavile su smišljati gdje staviti knjigu. Prisjetile su se prošlog putovanja. Lana je mislila da bi mogle pitati Lulu. Dunja izviri iz sobe i pozove Lulu. Kad je ušla, rekle su joj sve. Ona je samo kimala glavom.
– Hmmm, zanimljivo, jaaaako zanimljivo! – rekla je.
– Sakriti knjigu u ormar? Hm, Lulu, to nije dobra ideja, netko uvijek može nešto trebati iz njega – odgovorila je Dunja.
– Pa, onda bismo je mogle sakriti negdje vani? Zakopati u zemlju?
Dunja je opet progovorila.
– Ja ipak mislim kako bi za skrivanje knjige savršeno mjesto bila ona stara koliba, koja se nalazi u prelijepoj šumi.
– To je odlična ideja! – složila se Lulu.
– Ali ta je koliba jako stara, a i krov je porušen na više mjesta. Što ako padne kiša? – Lana se zabrinula.
– Paa… Ima u toj kolibi jedna drvena škrinja – sjetila se Dunja – pa možemo knjigu staviti unutra, tamo bi bila sigurna. A osim toga, nitko ne ide u tu kolibu.
– Ako to nije dobra ideja, neka mi izraste treće uho – mijauknula je Lulu. Dvije su se  djevojčice nasmijale, zadovoljne što su riješile problem.
Samo nisu Dunjinoj mami mogle reći da idu u tu kolibu pa su je zamolile da odu u šumu u kojoj je bila koliba. Kad su tamo došle, rekle su da se idu igrati. Otišle su do kolibe i baš kad su htjele ući, netko vikne.
– Čekajte!
– Daaaa? – rekle su Dunja i Lana u isti glas. Dunja se okrene, a za njom i Lana.Vidjele su vilu Božića.
– Podsjetite mamu i tatu na prošlu pustolovinu – rekla je.
Dunja ih je otišla podsjetiti dok se Lana divila vili. Vila je imala crveno-bijelu haljinu, smeđu kosu do ramena koju je crvena mašnica vezivala u rep. Zvala se Pahuljica i rekla je djevojčicama da će im pomoći u putovanju. Vila je rekla da će ona ostaviti knjigu. Kad se vratila iz kolibe, rekla je curama da dođu do nje. I vila je samo zamahnula božićnim štapićem i već ih je stvorila u zemlji vila.
– Što ćemo s mojim roditeljima? – upitala je Dunja.
– Ne brinite, njima sam na stablu ostavila poruku.

Izvan vilinskog svijeta Dunjini su roditelji na stablu hrasta vidjeli poruku na kojoj je pisalo: „Ja i vaše djevojčice otišle smo spasiti vilinski svijet. Potpis: Vila Pahuljica.“

Vila im je rekla da je kraljica vila Zvončica, njezina majka, rekla da ih ona ovaj put posjeti.

– Ahhhh! Došle ste!!!!!!!!!! – reče vila Zvončica. Rekla je djevojčicama da se posluže. Dunja i Lana pogledale su u stranu i vidjele cijeli veliki stol pun hrane.Tamo su bile i druge vile. Zvončica i njezina kći otišle su sjesti i jesti, a Dunja i Lana za njima. Nisu znale što da pojedu pa su od svakog kolača pojele jedan komad. Kasnije im je vila stražarica pokazala njihovu sobu u kojoj će njih dvije spavati dok ne krenu u spašavanje. Njihova soba bila je odmah do sobe vile Pahuljice.
Kada su ušle u sobu, zinule su od čuda. Bila je to visoka prostorija, a na zidovima bili su naslikani prizori godišnjih doba. Na svakom zidu po jedan. Lana i Dunja zagledale su se u te slike i primijetile da je ona zimska slika nekako mutna. Uza zid sa slikom proljeća bila su postavljena dva kreveta s mekim pokrivačima i jastucima od perja. Dunja se zavalila na bliži krevet i radosno uskliknula.

– Ovo je tako mekano!
Lana je također sjela na krevet i nasmijala se.
– Kao da smo na oblacima.
Pahuljica ih je gledala tiho se smijuljeći. Pošla je na drugi kraj sobe i otvorila veliki ormar.
– Ovdje su vam sve stvari koje bi vam mogle zatrebati – nasmiješila im se.
Dunja i Lana požurile su istražiti sadržaj ormara, a Pahuljica je otišla u svoju sobu.
– Bit ću u sobi prekoputa ako me zatrebate – rekla je dok je zatvarala vrata, ostavljajući Dunju i Lanu da uživaju u svim čudima vilinskog svijeta.
– Kada krećemo na zadatak? – upitala je Lana Zvončicu sljedećeg jutra za doručkom.
– Da, kada krećemo? I kamo? – pitala je Dunja, ustima punima medenjaka. – Ovdje nam je jako lijepo, ali moramo spasiti Božić!
U tom trenutku jedna vila stražarica provirila je kroz vrata.
– Imate goste – nasmiješila se vilinskoj kraljici. Otvorila je vrata namigujući Dunji i Lani. Kroz vrata je ušla Lulu, a slijedili su je njeni mačići Panterko i Garfield.
– Znači tako! – ljutila se Lulu otresajući mokro krzno. Mačići su se privinuli uz nju drhteći. – Vi odete u pustolovinu i ostavite mene da se pitam gdje ste odlutale. S vama je teže izaći na kraj nego s hrpom znatiželjnih mačića. – Unatoč mrkom pogledu kojim ih je gledala, glas joj je zvučao veselo. – Hoćete li mi onda dodati tih medenjaka ili moram čekati da vas dvije sve pojedete?
Lana i Dunja su se nasmijale. Zagrlile su svoju prijateljicu i pružile joj nekoliko medenjaka i zdjelicu toplog mlijeka.
– To je već puno bolje – mrmljala je Lulu oblizujući se. – Ostali će uskoro doći.
– Ostali?! – uskliknule su Dunja i Lana u isto vrijeme.
Lulu je zaprela gledajući prema prozoru.
– Da, ostali.
Lana je pogledala u smjeru koji je Lulu pokazala. Učinilo joj se da u daljini vidi crnu točku koja se približava. Postajala je sve veća i veća dok kroz prozor nije uletio…
– Šime! – djevojčice su pozdravile galeba jednim toplim zagrljajem.
– Drago mi je da vas vidim, letim po ovom snigu već pol’ dana. Smrzn’o sam se k’o da me ne’ko stavija u kištru. Čujem da spašavate Božić il’ tako nešto pa sam van doš’o pomoć’.
Lana i Dunja samo su ga još jednom zagrlile, sretne što vide starog prijatelja.
– Samo se posluži, prijatelju – kraljica je rukom pokazala prema stolu. – Imamo mi i finih haringa i sardina.
Šime se poklonio vilinskoj kraljici, a kljun mu se izvio u smješak.
– E ovi stvarno znaju šta triba jednom galebu kad preleti pol’ oceana.
Šime se zadovoljno oblizivao.
– Kakva spiza! – graknu.
Garfield se privio uz Lulu i pitao – mama, gdje su naše košarice?
– U blizini, sine – nježno je zaprela Lulu. Dunja je znala da je Lulu i predobra majka za dvojicu mačića.
– Mama, gladan sam! – istaknuo je Panterko. Lana je brižno bacila komadić sira Panterku. Pojeo ga je sa slašću.
– Zdravo, dico! – viknuo je Šime. Mačići su uplašeno pobjegli iza Luluinih prednjih šapa.
– Sto mu rijeka od mlijeka! Ne plaši djecu! – zabrinuto je povikala Lulu.
Vrata su se naglo otvorila. U prostoriju su ušla dva podivljala ratnika. Tko drugi nego Točkasta kanđa i Sjeverna mećava!
– Uh, kakva avantura! – zadovoljno se smješkao Sjeverna mećava.
– Brrr, da, baš sjajna avantura! Toliko sjajna da sam kao pokisli pas! – povisio je glas Točkasta kanđa. – Ni šapu nisam vidio pred nosom! Tebi je –30°C avantura?!
– A evo i naših ratnika! – povikala je Lulu.
– Smrznutih ratnika – nezadovoljno je promrmljao Točkasta kanđa dok je oblizivao mokre šape.
– Taman ste došli na vrime za marendu – javio se Šime oblizujući kljun.
Kada su se svi najeli i ugrijali, kraljica Zvončica povela ih je u lijepu ugodnu prostoriju s velikim kaminom, udobnim naslonjačima, košarama za mačke i velikim božićnim drvcem ukrašenim snježnim pahuljicama raznih oblika i veličina.
– Jupi! – povikali su Panterko i Garfield. Otrčali su do tople košare i sklupčali se u njoj zadovoljno predući. Lulu se smjestila između njih ližući im meko krzno. Sjeverna mećava i Točkasta kanđa ispružili su se kraj kamina, a Dunja i Lana zavalile su se u naslonjače. Zvončica je sjela u naslonjač nasuprot njima, a Šime se smjestio u svoj.
– Sada kada smo svi ovdje, možemo raspraviti o našem zadatku – rekla je Zvončica. – Dunja i Lana, što vam je sve rekao čuvar vilinskog svijeta? – upitala ih je.
Dunja je ispričala sve što se dogodilo otkako je Zvončica otišla iz njihove kuće pa do onog trenutka kada ih je Pahuljica dovela u vilinski svijet. Lana se ubacivala u njenu priču kimajući glavom. – I rekao je da moramo pronaći neki tajni prolaz, a onda je nestao.
Lana se ubacila u razgovor.
– Kakav je to tajni prolaz i kamo vodi? – upitala je.
Zvončica je slegnula ramenima i pozvala vilu stražaricu. Kada je ona došla, zamolila ju je da donese kartu. Vila se ubrzo vratila sa svitkom pergamenta u ruci. Kraljica ga je polako razmotala i pokazala veliki otok na karti.
– Ovo je Vilinsko kraljevstvo – rekla je i pomaknula prst do bijele mrlje na karti. – A ovo je vilinska Zemlja Božića. Lana i Dunja su se pogledale. – Legenda kaže da na putu do Zemlje Božića postoji tajni prolaz koji vodi u Zemlju snijega. Odande snježne vile sipaju snijeg po Zemlji Božića kada je zima – dovršila je kraljica svoju priču.
– Možda se tamo nalazi jedan dio velike pahuljice – Lana se sjetila.
– Da, i ja tako mislim – složila se Zvončica.
– Pa tko je onda za šetnju po snijegu? – upitao je Sjeverna mećava, a Točkasta kanđa mrko ga je pogledao. – Prisjest će ti snijeg do kraja ove avanture – promrljao je i primakao se bliže kaminu.
– Ih, ti dobro znaš da snježnim leopardima poput mene nikad neće prisjesti snijeg. Osim toga, koliko znam, jaguari kao što si ti vole vodu – osmjehnuo se Snježna mećava.
– Istina.Volim vodu, ali samo u tekućem stanju – zlovoljno promrmlja Točkasta kanđa. Ustao se i počeo glasno siktati dok mu se rep divljački vrtio lijevo-desno.
– Što je tebi danas, jesi li lud? – iznenađeno upita Snježna mećava.
Maloprije divlji Točkasta kanđa reče pomirljivo – oprosti, danas sam ustao na lijevu šapu.
– Primijetio sam – reče Sjeverna mećava.
– A onda mi je ta šapa propala u snijeg – nasmijao se Točkasta kanđa. Svi su se ostali također nasmijali i napetost je zamijenio veseli razgovor. Tada je kroz vrata ušla Pahuljica. Na ramenima je nosila debelu torbu prepunu stvari.
– Spremna sam za pustolovinu! – uskliknula je.
– Jesi li sigurna da ti baš sve to treba? – pitala ju je Dunja kad je Pahuljica počela vaditi stvari iz torbe. Pod sobe uskoro je bio natrpan najrazličitijim stvarima. Dok je vadila posljednju stvar iz torbe, a to je bila rezervna četkica za zube, Pahuljica je objašnjavala Dunji i Lani kako ne može pronaći dijelove pahuljice i spasiti Božić ako prije toga ne opere zube. Prijateljice su se na to samo nasmijale, ali su u sebi pomislile kako Pahuljica ima pravo. Možda će im na putu baš te stvari zatrebati i onda će biti sretne što ih imaju sa sobom.
– Pa, idemo? – upita Pahuljica. Curice su veselo uskliknule. Kad su izašle, životinjski su prijatelji veselo krenuli. Svi osim Točkaste kanđe. A i on je ipak bio veseli. Otišao je iza Sjeverne mećave i gurnuo ga u snijeg. Sjeverna mećava otresao je lice. Kad su vidjeli koliko su odmarširali, stali su i pričekali ostale. Dunja je upitala Pahuljicu je li stavila knjigu na sigurno mjesto. Pahuljica stvori knjigu sebi u rukama.

– A ok, Pahuljo, bolje da krenemo, počinje se mračiti. – Lana i Pahulja slože se i potrče do kuće.

Krenuli su vilinskim kolima. Put je bio dug i bilo im je hladno. Kada su bili već na pola puta, naišli su na prepreku. Pred njima se stvorio vilenjak i rekao im da ne mogu proći ako ne riješe jednu zimsku zagonetku, jer je to ulaznica za ulaz u vilinsku Zemlju Božića. Zagonetka je glasila ovako:
Iznad gradova,
Iznad sela,
Iznad hrastova,
Iznad jela,
Lete rojevi
Tihih pčela.
Sve pčele
Bijele, bijele
I svu djecu
Razvesele.
– Otkrijte što je to – reče im vilenjak. Nisu trebali dugo razmišljati.

– Naravno! – uskliknuše svi u jedan glas. – Odgovor je snijeg!
Pahuljica je pogledala u torbu i vidjela da je knjiga pored četkica za zube. Bilo je to olakšanje. Nastavili su kroz snijeg. Kako su koračali kroz snijeg, učinilo im se da su nešto čuli. Mislili su da ih neko špijunira pa su krenuli prema dva crna oka koja su ih gledala. Nisu znali tko je to…
To je bio onaj vilenjak koji je htio provjeriti jesu li krenuli prema vilinskoj Zemlji Božića. Rekao je da je nešto našao. Pitao ih je znaju li možda što je to. Pružio im je mali smotuljak i nestao. Pahuljica otvori smotuljak. U smotuljku je bio drugi dio slagalice koja je trebala spasiti Božić.
To je bio zmaj! Lana i Dunja uplašile su se kao i pegazi koji su vukli vilinska kola. Zmaj je iskočio iz grmlja u kojem se skrivao. Točkasta kanđa zauzeo je borbeni stav, a Sjeverna mećava muklo zarežao. Zmaj je odjednom ispustio plamen. Sjeverna mećava napao je zmaja uz pomoć Točkaste kanđe. Točkasta kanđa ogrebao je jednog pegaza koji je od straha poletio i povukao druga tri za sobom. Pahuljica je zaustavila pegaze koji su bili u zraku.
Dunja je gledala zmaja. Odjednom se zmaj počeo približavati vilinskim kolima. Dunja je izišla iz kola i stala pokraj Točkaste kanđe. Bilo ju je strah što će se dogoditi. Nisu svi mogli ostati, da im zmaj ne bi naudio, no nisu mogli ni otići i ostaviti Točkastu kanđu i Sjevernu mećavu da se bore protiv zmaja. Dunja je pogledala u njega. Gledao ju je ravno u oči. Otvorio je svoja ogromna usta i rigao vatru, točno prema Dunji. Dunja je pala na zemlju. Sve joj se zacrnjelo pred očima. Onesvijestila se. Probudila se. Osjetila je iritantan smrad bolničke ustanove. Nije se htjela probuditi i shvatiti da je to stvarnost. No nažalost, bila je. Dunja je bila u bolnici. Liječnici i njeni roditelji stajali su oko kreveta na kojem je ležala. Objasnili su joj kako su je pronašli neki dobri ljudi koji su odmah pozvali hitnu pomoć te je ubrzo bila prevezena u bolnicu, u kojoj je sada. Imala je vrlo jake opekotine. Niz Dunjino lice potekla je suza. Nije mogla pomoći svojim prijateljima u božićnoj avanturi. Nije znala što se dogodilo s njima, jesu li se spasili i jesu li nastavili avanturu. Sva zbunjena, Dunja je zaplakala. Nije mislila da će svoj rođendan provesti u bolnici s ovakvim zabrinjavajućim mislima.

Kad su Dunju pustili iz bolnice, po nju su došli njeni prijatelji.
– Kad ćemo stići do vilinske Zemlje Božića? – upitala je Lana. Pahuljica joj je odgovorila da imaju još dva tjedna. I tako su nastavili put. Kad su sjeli umorni od dugog hodanja, objedovali su. Lani padne na pod jedan dio sendviča i ona se sagne da ga podigne. Ali najednom na zemlji ugleda nešto svjetlucavo i otkriju da je to treći dio božićne slagalice. Svi su bili sretni i uputili se kući.
– Hura!!! Našli smo treći dio božićne slagalice! – sretno uzvikne Dunja. Pahuljici je to bilo malo sumnjivo, ali nije to pokazivala Dunji i Lani.
Krenuli su tako kući i odjednom vide nešto sjajno na stazi. Upitali su se što je to i potrčali do toga. Bila je to mala vila koja je pala sa saonica Djeda Božićnjaka.
Dunja uzme vilu na dlan. Vila je počela plakati.

– Moram pronaći svog Djeda Božićnjaka! – jecala je.
– Šššš!! Ne plači vilo, mi ćemo ti pomoći pronaći Djeda Božićnjaka.
– Ali sutra je Božić, moram pomoći Djedu Božićnjaku!
U Pahuljici je još više rasla sumnja.
– Vilo, pomoći ćemo ti naći Djeda Božićnjaka. Kada si pala?
– Pa…mislim prije pola sata – kaže vila.
– Sigurno nije mogao daleko otići…hm…
Tako su krenuli na dug put i nadali se da će naći još dijelova božićne slagalice. I jesu. Odmah nakon dva koraka Dunja je osjetila da joj je nešto pod nogama. To je bio četvrti dio božićne slagalice. Kada su vidjeli taj dio, bili su jako sretni. Znali su da će tako pronaći i druge dijelove.
Pahuljica je razmišljala i razmišljala. Sjetila se da bi možda taj Djed Božićnjak mogao biti zločesti duh Manđo. On je uvijek bio ljubomoran na Djeda Božićnjaka. Sigurno je nešto napravio Djedici. Te noći kada je vila spavala, Pahuljica je ispričala priču Lani i Dunji o Manđi. Njima je to bila zanimljiva priča zato što su prvi put u takvoj pustolovini.
Kad su se ujutro probudili, više nije bilo vile, a pokraj mjesta gdje je vila spavala bili su tragovi. Pahuljica, koja se ranije probudila, prva je to vidjela. Počela je dozivati vilu, ali nije bilo odgovora. Htjela je probuditi Dunju i Lanu, ali je nešto shvatila. Vila je sigurno samo glumila da je pala sa saonica i sad je vjerojatno dala sve dijelove božićne slagalice zločestom duhu Manđi. Brzo je provjerila Dunjin džep, ali je nedostajao samo jedan dio božićne slagalice. Pahuljicu je začudilo zašto nedostaje samo jedan dio.
To je bio četvrti dio. Razmišljala je i razmišljala, ali nije se sjetila nikakvog mogućeg razloga. Znala je da Manđo može biti opak čovjek. Probudila je Lanu i Dunju te im sve ispričala. Bile su u čudu.
Kada im je Pahuljica pokazala tragove saonica, Dunja ih je bez riječi počela slijediti. Pahuljica i Lana htjele su je zaustaviti, ali je Dunja počela trčati. Pahuljica i Lana nisu imale drugog izbora, nego da i one počnu trčati. Nakon deset minuta Dunja je sva znojna sjela pored tragova. Ubrzo su joj se pridružile Pahuljica i Lana. Dunja samo što nije zaplakala. Pahuljica i Lana začudile su se zašto plače ako im je uzeo samo jedan dio.
Dunja nije htjela pričati. Nastavila je slijediti tragove. Pahuljica i Lana pošle su za njom. Nakon pet minuta nestali su tragovi. Dunja je postala zbunjena. Dok su Lana i Pahuljica tražile tragove oko sebe, Dunja je potišteno sjedila na mokrom kamenu i skliznula s njega. Dok se ustajala, pogledala je u nebo i počela vrištati. Pahuljica i Lana dotrčale su do nje, a Dunja je samo pokazala na jedan oblak. Pahuljica i Lana pogledale su oblak koji je pokazala Dunja, kad je tamo bio…

Manđo

– Nitko nikad neće moći ući u vilinsku Zemlju Božića. Pravi je Djed Božićnjak zarobljen. Samo prava osoba može otvoriti vrata vilinske Zemlje Božića, a taj je netko odabranik Djeda Božićnjaka. Ali on je zarobljen i u cijelom će svijetu vladati zlo a ne dobro, jer ću ja biti na vlasti.
I tada je nestao. Svi su bili zatečeni time što je govorio, da je čak i Dunja prestala plakati.
– Moramo pod hitno naći Djeda Božićnjaka – govorila je Lana. Toliko su bile zaokupljene razgovorom da nisu ni primijetile da ih netko promatra. Taj netko bio je Dobri patuljak Patrik koji se uspio spasiti od Manđe, spreman da pronađe Djeda Božićnjaka i priopći mu da su Dunja i Lana odabranice za otvaranje vrata vilinske Zemlje Božića.
Manđo se zlokobno smijao dok im je pokazivao četvrti dio pahuljice koji je držao u ruci.
– Možete pronaći sve ostale dijelove što se mene tiče, ali znate da nikada nećete spasiti Božić ako nemate sve dijelove – rekao im je. Lana i Dunja počele su plakati. Pahuljica je ljutito gledala zlog duha koji im se smijao s tog oblaka.
– Zašto ti ne voliš Božić? – upitala ga je.
– To se tebe uopće ne tiče, vilo. Idi sa svojim prijateljicama natrag u Vilinsko kraljevstvo. Od sada sam ja vladar vilinske Zemlje Božića. Prvo će vile prestati pomagati Djedu Božićnjaku, zatim će prestati sipati okolo ovaj užasni snijeg, a onda…
Manđo nije stigao reći što će se onda dogoditi jer ga je Lana pogodila velikom grudom snijega. Gruda je prošla kroz njega i on je nestao, ali dio pahuljice koji je držao u ruci ostao je ondje i počeo padati. Vila i djevojčice užasnuto su gledale kako dio pada prema zemlji.
– O ne! Razbit će se! – povikala je Dunja. Četvrti dio pahuljice padao je velikom brzinom, već je skoro dotakao zemlju pokrivenu snijegom. Svi su sa strahom gledali čekajući bespomoćno da nestane i zadnja nada da ikada spase zemlju Božića. I u tom trenutku nešto je proletjelo iznad njih. Svi su u čudu pogledali nebo i ugledali…
– Šime! – uskliknule su djevojčice u isti glas. Šime se spustio na zemlju do njih. Radosno ih je gledao, a u kljunu mu je sjajio četvrti dio pahuljice.
– Bravo, Šime! – uskliknule su Dunja i Lana.
– A sad moramo osloboditi Djedicu! – vikne Šime.
– Ali kako? – upita Lana – Više nema tragova.
– Ja ću vam pomoći! – vikne patuljak.
– Tko si ti? – upita ga Pahuljica.
– I kako nam možeš pomoći? – upita ga Dunja.
– Ja sam Dobri patuljak Patrik i znam gdje je Manđina kula.
– Gdje?! – upitaju ga Dunja, Lana i Pahuljica uglas.
– Tamo gdje se prije nalazio dvorac Djeda Božićnjaka – odgovori im Patrik.
– A gdje je to? – upita ga nesigurno Lana.
– Paaa…Preko pet gora, pet jezera gdje blistaju smaragdna pera, nalazi se kuća Djeda gdje samo on zapovijeda. Ali se tamo može stići tek za tri tjedna – doda Patrik.
– Ali mi trebamo odmah! – vikne Dunja.
Lana kaže – hmmm…Gdje samo on zapovijeda…To znači da Manđo ne može potpuno vladati vilinskom Zemljom Božića.
– Da, da, da! – ljutito vikne Dunja. – Ali mi nemamo prijevoz!
– Tko kaže? – reče Patrik. – Gledajte ovo.
Patrik počne pjevati neku božićnu pjesmicu i dođe jelen zvan Jelenko na saonicama. Dunja, Lana i Pahuljica ostale su u čudu, a Patrik se samo nasmije i uskoči u saonice.
– Idemo! – vikne. Svi uskoče u saonice i polete.
Dunja, Lana, Pahuljica i Patrik sjedili su naprijed. Lana je ugledala neku smeđu točkicu.
– Hej, pogledajte dolje! – uzvikne.
Patriku je ta točkica bila poznata. Odmah je rekao Jelenku da ih spusti. Kad su saonice sišle, Patrik ugleda svog izgubljenog psića.
– Bobi! – uzvikne dok je psić dotrčavao do njega. Bobi zalaje i dođu još tri psića.
Patrik reče – ovi su za vas. To su Bobijeva braća – pokazao je na tri psića.
– Ovaj će se zvati Lino – nazvala je Dunja svog psića.
– A moj Bony – rekla je Lana.
– Moj će se zvati Pahulja – imenovala je Pahuljica svog.
– Pahuljice, to je slično tvom imenu! – mijaukne Lulu dok su se njezini mačići igrali pokraj nje.
Odjednom Panterko protrese glavom. Garfielda nije bilo. Lulu je užasnuto mijauknula. Dunja se okrenula prema svojoj mački.
– Lulu, što je bilo? – upita je Dunja zbunjeno.
– Garfielda nema! – tužno mijaukne Lulu.
Manđo se nasmijao. – Ah, sad je ovaj mačić samo moj!!!!!!!!! – smiuljio se. Garfieldu je bilo hladno. Htio je biti sa svojom majkom, vlasnicom i bratom. – Ne samo da sam ukrao dio pahuljice, već sam i uzeo ovog krasnog narančastog mačića! – pjevušio je Manđo.
Putovali su još dva dana i napokon stigli do vilinske Zemlje Božića. Pokušali su ući u dvorac, ali je bio zaključan. Patrik počne pjevati neku pjesmicu o božićnoj purici i vrata se otvore. Skitali su se dvorcem. Bilo im je čudno što je svaka soba prazna. Kad su napokon došli do zadnje sobe u dvorcu, tamo ih je čekao…. Manđo.
– Vidim, našli ste dvorac, ali niste skupili još samo tri dijela božićne slagalice i Garfielda! – kaže im Manđo.
Dunja ga pita – zašto ti nećeš biti dobar kao i Djedica i mi?
Začudi se Manđo, na trenutak nestane. Lana je pogledala u drugu prostoriju i vidjela je Garfielda kako lijepo sniva i Manđa kako kleći pred Garfieldom. Lice mu je bilo u suzama, dragao je Garfielda i uživao u tako mekanoj dlaci. Lana je pozvala Pahuljicu i Dunju. Mislile su da je Garfield uginuo, ali u tom trenu on se probudi i ode Manđi u zagrljaj. Pahuljica je znala da se između Garfielda i Manđe nešto dogodilo.
Lana je prišla Garfieldu i Manđi te rekla – Manđo? Zar ti jako voliš Garfielda?
– Ha…otkud ti ovdje? Da…Djedica je imao takvog mačića. Nas smo dvojica bili najbolji prijatelji kad smo bili još mali. Poklonio mi ga je za sedmi rođendan. On je morao otputovati u Zemlju Božića, a ja sam ostao u Tinskoj. Gledao sam na TV-u kako on je tamo najbolji i najpametniji. Bio sam zavidan i jako tužan, ali sam uvijek pored sebe imao Garfielda. Ta tuga nije mogla prestati pa sam morao nešto učiniti. Otišao sam u Zemlju Božića i ukrao sam mu čarobni štapić. Ne znam što mi je bilo. Sljedećeg jutra svi su znali tko sam ja. Morao sam ići u zatvor i više od tada nisam vidio ni Djedicu ni Garfielda. Ja nisam ništa napravio Djedici, stvarno, najstvarnije, ali sam tog trena htio sve iskoristiti da budem Antidjedica. Znao sam da ćete mi stati na put pa sam morao nešto poduzeti. Kada me je pitala Dunja zašto i ja nisam dobar kao Djedica, pao mi je kamen sa srca, nestao sam i došao ovdje kao nevidljivac.
Ovog trena Pahuljica i Dunja sve su čule pa su prišle i one. Bile su jako tužne pa su odlučile pokloniti Manđi Garfielda da ima sjećanje na to što je zapravo napravio, i sjećanje na Djedicu.
Manđo im je otkrio gdje je Djed Božićnjak i ispričao im se za sve ružno što je učinio.
– Imam za vas dar – reče Manđo i pruži im ukrasnu vrećicu s velikom mašnom. U njoj su bili preostali dijelovi božićne slagalice. Pogađate li tko je uopće zakuhao svu ovu igru? … Manđo, naravno. Ali od današnjeg dana, on je postao pomoćnik Djeda Božićnjaka. Za one koji ne vjeruju u Djeda Božićnjaka, ovo je dokaz da on ipak postoji.
Kad su oslobodili Djeda Božićnjaka, Manđo i on otišli su u njegovim saonicama.
Djed Božićnjak došao je po Lanu i Dunju i odveo ih doma. Zatim je ostavio nekoliko poklona ispod drvca i nestao u zvjezdanoj noći. Dunja još nije htjela zaspati, ali umor je bio jači. Ujutro je pokraj svoga kreveta pronašla zlatno zvonce, poput onoga na saonicama Djeda Božićnjaka. Nazvala je Lanu. Ona je također našla zvonce, a možemo se kladiti da je i Manđo. :-D

KRAJ

Napisali: TimeTravelercatsPooauroraspotiBeatriceMartinaMalo zaljubljeno derišteŽvaksTočkicaMaca3, ana 2001

About Gradska knjižnica Zadar

www.gkzd.hr Gradska knjižnica Zadar središnja je zadarska posudbena narodna knjižnica, središte mreže zadarskih Knjižnica, ali i središte lokalne zajednice zbog velikog broja događanja koje prihvaća, pomaže ili samostalno organizira.

6 thoughts on “Nema više Božića?!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s