Vi pitate, književnica Mirjana Mrkela odgovara!

Znate, autorica romana Dragi Olivere učiteljica je po struci pa ne propušta priliku da se druži s djecom. Čim je čula da Tragači čitaju i komentiraju njen roman odmah je upitala kako bi ona mogla sudjelovati🙂. Takva vam je Mirjana Mrkela – kreativna i uvijek spremna za književnu akciju😉. Baš kao i Tragači!:mrgreen:

Poželimo joj toplu dobrodošlicu na tragački način – zaspimo ju pitanjima ;)! Hajde Tragači, pustite svoju znatiželju na slobodu!
Pitajte, a Mirjana Mrkela odgovorit će vam u srijedu, 30. listopada 2013.

Za početak susreta, Mirjana nam je poslala svoju fotografiju:

književnica Mirjana Mrkela

Red je gošću i predstaviti🙂 pa evo nekoliko rečenica o njoj:
Mirjana Mrkela rođena je u Beogradu 1955. godine, a od gimnazijskih dana živi u Zadru. Studirala je kroatistiku, od mladosti pisala poeziju, a radila kao učiteljica.

Nakon što je oslijepila, posvetila se književnosti, pišući u početku samo za djecu, ali su je  ohrabrile pozitivne ocjene njenih putopisa, koji su pod zajedničkim naslovom “Putovanje naslijepo” objavljivani u časopisu Riječ slijepih. Tako se, kako sama često kaže, našla u rijeci književnoga stvaranja bez kojega bi joj sada život bio nezamisliv.

Tekstovi su joj objavljivani u brojnim dječjim časopisima, a desetak ih je i u čitankama. Na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku imala je autorsku večer, 2012. godine na Hrvatskome radiju objavljena je njena prva radio-igra Kornjača bundašica, a nedavno je objavila i zbirku pjesama Ljubavne pjesme…


A sad, Tragači:

priprema,

pozor,

PITAJ!!!

 

About Gradska knjižnica Zadar

www.gkzd.hr Gradska knjižnica Zadar središnja je zadarska posudbena narodna knjižnica, središte mreže zadarskih Knjižnica, ali i središte lokalne zajednice zbog velikog broja događanja koje prihvaća, pomaže ili samostalno organizira.

30 thoughts on “Vi pitate, književnica Mirjana Mrkela odgovara!

    1. Draga Maco!
      Ponekad je lakše pisati o svojim problemima, nego ih izgovoriti. I za usmeni način valja imati prijatelja koji će te razumjeti. Mislim da Oliver Twist razumije djecu koja imaju problema u obitelji.
      Za sva pisma upućena njemu trebalo mi je oko pola godine, ali nakon toga još pola godine za prepravke.

  1. Gdje ste vi išli u školu?
    Koji su vaši idoli, ako ih imate?
    Koji vam je omiljeni način zabave u dosadnim i tmurnim danima?
    Koja vam je najbolja uspomena iz škole?
    Koja vam je omiljena knjiga, a da ju niste vi napisali?
    Kada ste i koju knjigu prvu pročitali?
    Jeste li u kojoj vašoj knjizi kao lika opisali svojeg prijatelja ili poznanika?
    Je li vam pisanje utjeha?
    Radite li na kojem novom projektu?
    Koji vam je najdraži žanr?
    Jeste li kad pisali na kojem stranom jeziku?
    Pišete li osim romana i pjesme i priče?
    Koji vam je omiljeni hobi?
    Nama je ovo četvrti virtualni susret, a vama?

      1. Išla sam u školu u Beogradu (Srbija), gdje sam se rodila, i u Zadru, gdje i sada živim. To je bilo davno, ali sjećam se da su i tada postojali zgodni nadimci kao što je tvoj, Žvaks!
        Nemam idole, ali sviđaju mi se mnogi umjetnici i mirotvorci, kao što su pisac Lav Tolstoj i glazbenik John Lennon.

        1. Zabava: čitanje, ponekad i pisanje, a kad mi to dosadi onda slušanje radija, što je u mom slučaju vrlo slično čitanju, jer ja ne čitam sama nego slušam druge. Nekada sam voljela plesti, ali to je bilo davno, prije računala.

          Od uspomena iz škole rado bih izdvojila jednu od najzanimljivijih. Na našem katu su bila 4 paralelna odjela i mi smo se dogovorili da u svim učionicama pokvarimo prekidače za svjetlo. Bilo je to u popodnevnoj smjeni, zimi, kada mrak stiže vrlo rano. Sve su nas pustili kući. Nakon dva dana učinili smo to opet i onda su nas prokužili.

          1. O prvim i najdražim knjigama rekla bih nešto u jednom odgovoru. Počela sam čitati prije nego što sam krenula u školu. Prvo su na redu bile slikovnice, zatim bajke: Tvrdoglavo mače Ivana Bjeliševa, Maca papučarica Ele Peroci, Andersen, Andersen i Andersen, koji mi je i danas najdraži, osobito Snježna kraljica.
            Negdje u drugom osnovne već sam čitala knjige i tada sam se oduševljavala afričkom avanturom u romanu Henryka Sienkiewicza, Kroz pustinju i prašumu. Ta je priča pomalo naivna i današnjoj djeci možda nije zanimljiva, ali meni je bila.
            Kad sam bila nešto starija, najradije sam čitala Pearl Buck, koja je pisala o Kini i Kinezima.
            Sada, naravno, volim “teške” knjige, ali i krimiće europskih autora, najbolji mi je Nesbo.

            1. U svim mojim tekstovima su komadići stvarnih ljudi. Ponekad su i cijeli, kao u priči Eftihija, gdje sam opisala svoju susjedu, koja se točno tako zvala. Bila je jako smiješna i smiješno je govorila, jer je rođena u Turskoj, a polazila je školu na francuskom. Sve joj se pobrkalo i griješila je u rodovima i padežima.
              I moja kći je junakinja serije putopisa, koji su nastali dok je još bila dijete, pa smo skupa putovale po Hrvatskoj.

              1. Ja prvi put odgovaram čitateljima na ovaj način. Smotana sam i spetljana i ne znam kako bih se snašla bez tete Žozefine.
                Pozdrav svima koji mi pomažu, a i šire!

  2. Odakle vam inspiracija za vaš roman Dragi Olivere?
    Susrećete li se često u životu sa situacijama koje ste opisali u vašoj knjizi?

    1. Draga Martina, tvoje drugo pitanje je odgovor na prvo!
      Inspiracije su svuda oko nas. U vlastitome životu, u okolici, na medijima. Ako je riječ o literaturi, Oliver Twist mi je zaista inspirativan, a također i odlični mjuzikl Oliver, snimljen 1968.
      Pozdrav svima, čitajte i dalje!

    1. Napisala sam hrpu knjiga koje još nisu u koricama, ali se nekima uskoro nadam. U slijedećoj godini će biti objavljen roman o Zadranki koja voli matematiku (ja nisam od takvih).
      Nikad mi nije dosadno i žao mi je svih onih koji se ne znaju zabavljati. Kad sam bila mlađa, više sam se zabavljala, a manje radila. Sad je obratno – što sam starija, to bolje znam spojiti ugodno i korisno.

    1. Iako volim pjesme, draži su mi romani. Pjesma se prebrzo završi, a ja volim dugo uživati i u čitanju i u pisanju. Svaki roman je jedan neponovljivi svijet, što znači da se možemo seliti iz jednoga u drugi.

      Kad sam imala 5-6 godina, napisala sam cijelu slikovnicu o zalutalom praščiću. Slova su bila velika i nespretna, a mnoga i naopako napisana. Ilustrirala sam pastelama, a tvrdi žućkasti papir zvao se pak-papir, jer je služio za pakiranje. Moja mama je preklopila listove i u sredini ih sašila iglom i koncem.

    1. Odlučila sam kad sam oslijepila. Sjela sam i razmislila što mogu raditi.
      Iako sam slijepa, obavljam kućanske poslove i rado spremam kolače, ali često su nakrivljeni ili neravnomjerno posuti. Znate i sami, kremu nije pristojno popravljati prstima. Popravljanje rečenice, osobito na računalu, ide mi mnogo bolje.

      Napisala sam dvadesetak knjiga, ali su do sada tiskane samo dvije. Uskoro će ih biti još.

  3. Primijetila sam u Vašoj biografiji da niste od rođenja slijepi. Možete li mi reći kako Vam se to dogodilo, naravno ako Vam nije neugodno o tome pisati?

      1. Nije mi neugodno, niti je sljepoća nešto čega se ljudi trebaju sramiti, kao što bismo očekivali od lopova, izdajnika ili silovatelja. Slijepi su ljudi bez jednog osjetila.
        Bila sam kratkovidna od rođenja, nosila sam debele naočale, a kasnije kontaktne leće. Još kasnije su mi neki nježni dijelovi u očima popucali. Liječnici su pokušali zakrpati, ali nije išlo.
        Vjerojatno ste odmah pomislili na presadnju, no to je još uvijek nemoguće, jer je oko kompliciran organ, direktno povezan s mozgom.

        1. Da. A i da sumnjam da je moguće jer se živci s kojima su oko i mozak povezani ne obnjavljaju kao i svi drugi živci u tijelu, na žalost. To je jedna od najgorih stvari u ljudskom tijelu. Zbilja mi je žao zbog Vaše sljepoće.

  4. Čitajući roman “Dragi Olivere” zbilja sam imao osjećaj kao da su ga djeca napisala!
    Jesu li vam neka djeca pomogla u pisanju, ili je to možda stoga što ste radili kao učiteljica?

    1. Hvala ti na tom razmišljanju! Svaki pisac mašta da hoda u cipelama svoga junaka.
      Nije mi pomoglo ni jedno određeno dijete, osim samog Olivera Twista. Ali, u pravu si, imam veliko iskustvo kao učiteljica, majka, teta, susjeda…

  5. Nešto mi nije jasno u tom romanu: Vrcko još ni ne ide u školu, a smije sam ići u park, to mi baš i nema smisla, pogotovo uz jednu tako brižnu obitelj. Pa sam se pitao koliko on to ima godina.
    Oh, da, imam još jedno pitanje, odvija li se radnja možda u Zadru, ili negdje drugdje? I ja sam iz Zadra ali nisam baš prepoznao naš grad.

    1. Mislim da je Vrcko u dobi kad bi se mogao igrati s djecom u parku, otići sam do trgovine, baciti smeće itd. To su počeci samostalnosti, a njegovi su na žalost, puni problema. Maslinka je nešto malo mlađa, ali se bolje snalazi i brzo uči kako se izvući iz neugodne situacije.
      Vrcko i Maslinka žive u nekom europskom gradu. Nisam željela da se u priči prepozna Zadar. On će se lijepo vidjeti u nekim drugim mojim knjigama.

  6. I ja želim jednoga dana postati spisateljica. Oduvijek mi je dobro išlo pisanje i učiteljica mi je u nižim razredima stalno prigovarala da su mi sastavi predugi. Sada dobivam pohvale za sastave na engleskom i njemačkom. I ja zbilja volim pisati kada za to nađem vremena, ali imam jedan problem. Vidite, ja ne pišem baš mnogo. Nemam vremena. A kada imam previše sam iscrpljena. I tako sve moje ideje, a ima ih mnogo, ostaju u mojoj glavi, a ja nikako da ih prenesem na papir ili kompjuter. Dosad sam uspjela napisati tri pripovijetke koje su objavljene ovdje na Tragačima u sklopu natjecanja u pisanju priče. Počela sam i pisati 2 romana (od jednog sam nakon nekog vremena odustala) i tu leži moj pravi problem. Ja imam previše ideja i nemogu se zadržati na jednoj dovoljno dugo da ju realiziram. Ako imate neki savjet za mene, molim Vas, recite mi jer mi u zadnje vrijeme postaje sve teže i teže!

    1. Oh, da, potpuno te razumijem! Cijeloga života mi mašta radi 100 na sat. Sreća u nesreći, ja sam otišla u prijevremenu mirovinu i sad imam vremena sjesti i skoncentrirati se na jednu ideju, satima, danima, godinama.
      Moj prvi savjet ti je bilježenje. Mobitel, diktafon, papirići, bilježnica, računalo, ima mnogo mjesta na koja možeš nešto zapisati. Mnoge značajne zapise ljudi su našarali po salvetama u restoranu. Neki pišu i po zidovima, ali to za pravog pisca nije praktično rješenje. Sakupljaj svoje ideje i bilježi ih koliko možeš! Makar one koje ti se više puta vraćaju i nameću ti se jače od ostalih. Jednom kad počneš pisati odabirat ćeš ih kao što mama odabire jabuke s hrpe na tržnici. A dugi tekst se lako skrati, u školi si sigurno učila o sažetom prepričavanju.
      Drugi je moj prijedlog suradnja. Pronađi ljude koji su ti slični, razmjenjujte tekstove, čitajte ih i razgovarajte o njima! Više ljudi više zna. Drugi će vidjeti u tvome tekstu ono što ti ne zamjećuješ, a i druženje je krasna stvar.
      Treći savjet je čitanje. Čitaj dobre knjige, književne časopise i književne kritike!
      Općenito, ako želiš biti pisac, ako zaista to želiš, nitko na svijetu te neće spriječiti da to postaneš.

  7. Kako se nazivala škola u kojoj ste radili?
    Ako smijemo znati kojega ste se datuma rodili?
    Kako se zove vaš najdraži/a pjevač/ ica ( ako ga imate) ?
    Kako se zove vaš najdraži/a glumac/ glumica?
    Koja je vaša najdraža boja?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s