Natjecanje u pisanju priče – FINALE

cats

 Natjecanje u pisanju priče osmislila je cats, a knjižničarke su samo malo dopunile🙂.

U finalu priče će pisati:

Martina

i

Elen

Evo koliko je koja priča bodova osvojila:

A, sad i odmah počinje 3. krug natjecanja – finale!!!
Pravila finala / 3. kruga natjecanja:

  • Tragačice finalistice moraju objaviti novu priču najkasnije u ovu nedjelju (02. ožujka).
  • Priču objavljuju u komentarima ispod ovog posta.
  • Priča mora imati naslov.
  • Post za glasovanje bit će objavljen kad  Tragačice finalistice objave priču, a najkasnije u ponedjeljak 03. ožujka.
  • Titulu Tragača Pričopisca osvojit će ona koja dobije više bodova.

Martina i Elen – neka inspiracija bude s vama!

About Gradska knjižnica Zadar

www.gkzd.hr Gradska knjižnica Zadar središnja je zadarska posudbena narodna knjižnica, središte mreže zadarskih Knjižnica, ali i središte lokalne zajednice zbog velikog broja događanja koje prihvaća, pomaže ili samostalno organizira.

40 thoughts on “Natjecanje u pisanju priče – FINALE

  1. Čestike pobjednicima.Vaše su priče jako lijepe.Jedva čekam vidjeti pobjednika.
    P.S.Napišite lijepe priče.Ma kome ja pišem,naravno da će priče biti lijepe.

  2. Pokušala sam napisati priču i odlično mi je krenulo, ali kada sam ispisala pola stranice i vidjela da sam još uvijek na početku priče, shvatila sam da bih od toga mogla napisati cijelu knjigu, a ne samo priču. Naravno, to je odlična motivacija da knjigu i napišem. Već imam početak i čini mi se da će biti jako zanimljiva, ali tu se sada javlja problem jer nemam nijednu ideju za priču. Zapravo ih imam nekoliko, ali mi se ne čine dovoljno dobre. Pričekat ću da mi nešto padne na pamet ili da Elen napiše svoju priču.😉

  3. Naše su finalistice obje posustale… što uopće ne iznenađuje s obzirom da su u vrlo kratkom roku smislile i napisale izuzetno lijepe priče…
    Ali, što ćemo sad Tragači?! Hoćemo li im dati rok još 1 tjedan ili ćemo obje proglasiti Pričopričalicama ili nešto treće?!

    1. Ja bih voljela još jedan tjedan. Pisali smo danas test iz fizike pa sam imala puno posla i nisam stigla napisati priču.😦

      1. Mislim da bi bilo fer da dobiju jedan tjedan jer treba tu priču napisati. A prvo treba doći i ideja… Osim toga, to je priča koja će nam pokazati tko je tragač Pričopisac, stoga- još jedan tjedan.😉

  4. Imam samo jedno pitanje u vezi ovoga, pošto mogu pisati još jedan tjedan.
    Svi znamo da je dobru priču strašno teško napisati, pa sam vas htjela pitati smije li se napisati ulomak nečega što će jednoga dana možda postati knjiga.
    Jer imam samo takve ideje. Za knjige, nijednu za priču.
    Nije uvijek tako dobro biti u finalu, a sigurno nije nimalo lako.

  5. Dakle, ovako: Martina i Elen imaju još tjedan dana za napisati priču!🙂 Priča mora biti objavljena najkasnije u srijedu 13.03.2013., a u četvrtak 14.03.2013. započinjemo s glasovanjem. Ako jedna ne objavi priču, druga automatski postaje Pričopisac i nema glasovanja (što se nadam se neće dogoditi).
    Odgovor Elen: ulomak ipak pokušaj nekako zaokružiti u priču – mnogi su romani izrasli iz priča pa zašto ne bi priča iz romana ;)!

  6. Zahvaljujem svima na strpljenju, a posebno cats koja je osmislila natjecanje i dala mi inspiraciju za ovu priču. Uživajte u čitanju!

    Zvono za nadu

    Jutarnje zrake sunca prodirale su kroz uski prozor obasjavajući paukovu mrežu na zidu i padajući na kameni pod mog boksa. Otvorila sam jedno oko i pogledala trag svjetlosti do mojih šapa. Ostali su psi još uvijek spavali dok su im se repovi trzali u snu. Valjda su sanjali da hvataju loptice u novom domu i igraju se sa svojim vlasnicima. To je ovdje san svakog psa. Od najstarijeg mješanca do najmanjeg šteneta. I ja sam to sanjala onda kada sam još vjerovala da će me netko htjeti u svom životu. Kada bi zazvonilo ono sudbonosno zvonce na ulaznim vratima svi bismo znali da će netko doći i odvesti nekoga od nas u novi dom. Vrijeme je prolazilo, psi su odlazili, a ja sam shvatila da nitko neće doći po mene i prestala sam se nadati. Liznula sam svoje zlatno krzno i zagledala sam se u ulazna vrata. Uskoro će nas netko doći nahraniti i očistiti nam boksove, a nas će pustiti u stražnje dvorište da se istrčimo nakon čega će nas dobro iščetkati. Tako je to bilo svakoga dana. Tako je bilo i danas.
    Ležala sam na prašnjavoj zemlji, kao i uvijek i promatrala nekoliko mlađih pasa koji su se natezali oko stare lopte. Ta je loptica ovdje valjda otkako sam ja stigla prije dvije godine. U početku je i meni bila zanimljiva, ali sada mi više probušena igračka prekrivena tragovima zubi nije neka utjeha. Davno je to bilo kada sam zamišljala da je taj komad plastike moja loptica koju mi djeca mojih vlasnika bacaju. U tim bi trenucima tvrdi zemljani pod postajao meko travnato dvorište omeđeno lijepom drvenom ogradom, a ne potrganom bodljikavom žicom. Psi oko mene bili su psi koji su šetali ulicom sa svojim vlasnicima, ponosno uzdignutih glava. Sretni psi, a ne prezrene, odbačene životinje za koje nema mjesta u ničijem životu. Odbacila sam davno takve maštarije iz glave. Ovo je stvarnost. Zašto se zamarati snovima koji se neće ostvariti? Tuga mi je zastrla oči i zavukla se u moje pasje srce. Stara sam. Već sam okotila petero divnih štenaca za koje ne znam gdje su sada. Nadam se na boljem mjestu od ovoga. Ili su i njih odbacili? Ostavili pred vratima građevine koja im je postala dom? Zašto su to meni napravili? Znam zašto. Nisu se mogli brinuti za mene. Nisam im više mogla davati štence pa su me odbacili kao komad straog pokućstva. “Što je bilo, Tugo? Nedostaju ti tvoji štenci?” Bio je to glasLinde, jedne od volonterki koje su dolazile ovamo svakoga dana i pomagale oko pasa. Ispružila sam glavu da me može pogladiti. Bilo je utješno znati da postoje i dobri ljudi, oni koji ne misle da smo samo prljave životinje. Ustala je i krenula prema vratima. Pošla sam za njom. Ušla sam u svoj boks i sklupčala se u njemu. Ostali su se psi opirali, htjeli su se još igrati. Nisam im mogla zamjeriti. I tada sam ga čula. Zvuk zvona na ulaznim vratima. Psi su podivljali i počeli lajati i skakati po boksovima. Ja sam okrenula glavu prema zidu. Nisam željela vidjeti osobu koja će svojoj kući odvesti nekog od ovih pasa, a to neću biti ja. Vrata su se otvorila. Osoba je zastala nasred prostorije. Nisam mogla odoljeti. Okrenula sam se i pogledala ga. Bio je to muškarac. Ni mlad ni star. Bio je visok, sigurno i snažan. Ogledavao se oko sebe, a onda je pogledao prema meni. Srce mi je zatreperilo kada sam u njegovim očima ugledala onaj toliko poznat osjećaj. Osjećaj da si izgubio sve što ti je značilo u životu, sve što si volio. Bila je to tuga.
    Gledali smo se tako. On mene i ja njega. Onda se okrenuo prema Lindi. “Koji je ovo pas?” upitao ju je. “To je Tuga. Kujica, mješanka retrivera i ptičara. Stara je oko sedam godina. Dosta je mirna, pa ako volite mirne pse…” “Tuga?!” bilo je nešto neobično u njegovom glasu, iznenađenost. “Uvijek je tako tiha, sklupča se tamo u kutu i samo gleda. A tek oči… Pogledajte! Na njoj se točno vidi da je tužna!” Čovjek se sagnuo do mog boksa i pružio ruku kroz žicu. Polako sam mu prišla i pustila da me pomazi. Gladio je moju glavu nježno, ali odlučno kao da je to jedina bitna stvar u njegovom životu. “Želite li pogledati ostale pse ili ćete?” Linda nije dovršila rečenicu, nije morala. On je ustao i rekao: “Ne hvala, mislim da sam pronašao ono što sam tražio.” Okrenuo se ponovno prema meni, a u očima sam mu ugledala još jedan osjećaj, onaj davni i skoro zaboravljeni osjećaj: Sreću.
    Dalje je sve išlo brzo. Potpisao je neke papire, Linda me očetkala i prikvačila mi ogrlicu. Novu novcatu. Znak da pripadam, u nečiju kuću i u nečiji život.
    Znala sam da ja nikada neću nadoknaditi ono što je izgubio niti će on ikada promijeniti ono što sam ja proživjela, ali bit ćemo zajedno i tješiti se međusobno, biti jedno drugome oslonac. To je svrha pasa. Mi nismo samo životinje, mi smo prijatelji.
    Smjestila sam se u prtljažniku njegovog automobila i još jednom pogledala mjesto na kojem sam provela dvije godine ispunjene tugom. Dok sam odlazila u nov život prema novom početku, razmišljala sam o psima koji su ostali u svojim boksovima. Nadala sam se da će i oni jednoga dana čuti to zvono koje će označiti preokret u njihovim životima. I koliko god puta dnevno čuli taj zvuk, on će im uvijek davati nadu, a kada netko dođe po njih, sjećat će se tog zvuka i kako im je zauvijek promijenio život, najljepšeg zvuka na svijetu. Jer tako zvuči nada.

    1. Prelijepa ti je priča,čitala sam ju s prijateljima i svi smo oduševljeni.Martina imaš jako dobre ideje i nadam se da ćeš napisati još tako dobrih priča.Šaljem ti čestitke!!😉

    2. Martina meni se jako svidjela priča. Tvoja priča je i poučna na neki način.Martina tvoju priču sam čitala sa svojim prijateljima i svi smo odušljevljeni tvojim idejama i mislimo da pišeš fantastične priče.

      1. Martina tvoja priča mi se jako svidjela, budi u meni najdublje osjećaje. Jako je poučna i zanimljiva, svi su sigurno oduševljeni. Dobila sam želju i ja napisati priču.😀

          1. Bok, ja sam nova. Zovem se Lana, a moje tragačko ime je Ana.
            Volim pričice kao što je ova. Ovo je neka meni naj bolja osjećajna priča koju
            sam ikad čula, zaista zaslužuješ titulu Tragač pričopisac!!!

            1. Bok Ana, dobrodošla na Tragače. Hvala na pohvalama. Kao što je Maca3 već rekla, tj. napisala možeš nam se svima predstaviti na družionici. Tamo vodimo razgovore o svim stvarima nevezanim uz knjige. Nadam se da će ti ovdje biti lijepo kao i meni.😉

  7. Dizalo

    Prozor je bio otvoren, vrata zatvorena. Loptica je letjela zrakom iz ruke u ruku. Smijeh je odzvanjao prostorijom. Bila je subota, dan kada se trebala održati moja rođendanska proslava. Pospremili smo sve igračke, uredili krevete i stolove. Obavili smo svoje dužnosti i sada smo uživali. Moja braća i ja. Vikali smo, skakali, lupali kao da je proslava već počela.
    Loptica mi je ispala iz ruke i otkotrljala se prema prozoru. Potrčala sam za njom. Naglo ustavši svom sam snagom udarila glavom u rub prozora. Snažna bol prostrijelila mi je glavu. Loptica je ponovno pala na pod. Prozor se uz tresak zalupio. Stropoštala sam se na pod i ondje se sklupčala stiščući ruke uz ranu. Nije bilo ni jecaja ni suze. Zavladao je muk. Pred očima bljeskale su mi boje. Osjećala sam se kao da mi duša treperi u grlu. Treperi poput izgubljena traka sunčeva svjetla u dubokome rudniku. Poput uzdrhtala srca preplašene prepelice. Zatvorila sam oči i ponovno ih otvorila kada su svi moji bolovi naglo nestali.
    Gdje li sam to bila? Najednom sam stajala u prolazu ili hodniku visokih debelih zidova. Bilo je mračno. Samo je blijedo, bolesno žućkasto svjetlo dopiralo s kraja prolaza. Ni ne razmišljajući krenula sam prema njemu. Svjetlo je dopiralo iz nečega što je nalikovalo na dizalo. Bilo je izrađeno od debelih tamnocrvenih cijevi i gustih rešetaka koje su činile pod, strop i prozore. Nije imalo vrata ni tipke. Umjesto njih na zidu je stajala duga, teška poluga. Stojeći ondje nju je držao mlad čovjek kovrčave crne kose i gledao ravno kroz mene. To me podsjetilo na priče koje mi je tata pričao kada sam bila mlađa, a kasnije i mojoj braći. Pričao je o svijetu koji je zvao Ploča. I kako je kao dječak preko noći, u snovima odlazio onamo. Ondje se nalazila, prema njegovim pričama, stanica na kojoj su stajala dizala. Bilo je ondje i mnogo druge djece koja su onamo dolazila i ukrcavala se na njih. Pomoću njih su potom odlazili na različite druge svjetove (koji su se svi nalazili na Ploči) i ondje doživljavali nezaboravne avanture. Naravno, kada sam malo porasla više nisam u to vjerovala. Ipak, ovo me nagnalo da ponovno razmislim o toj priči. Možda na kraju i jest bila stvarna…
    Bez riječi sam se ukrcala u dizalo i čovjek je povukao polugu. Dizalo se zatreslo, zaškripalo da bi napokon krenulo. Isprva sporo, pa sve brže i brže. Gledajući zamišljena čovjeka do mene sjetila sam se razgovora s tatom.
    – I vi ste onda sami pokretali ta dizala? -upitala sam.
    – Nee, bili suz tamo ljudi koji su se brinuli za to. -glasio je odgovor- Zvali smo ih medijima. –
    – Kao osobe koje mogu razgovarati s duhovima? –
    – Da, upravo tako. Bez njih dizala ne bi funkcionirala. Oni su ih pokretali svojim umom. –
    Dizalo se trgnulo i skrenulo u desno. Kroz rešetke i otvor pred sobom vidjela sam čudne bljeskove. Ulaze u svjetove. Pogledala sam šutljivoga medija. Nisam se usuđivala upitati kamo idemo.
    – Bilo je, svejedno, i opasnosti na tom putu -pričao je tata.
    – Kakvih opasnosti? Nije li to bilo samo u snu -bila sam zbunjena.
    – Postojale su ogromne bube koje smo zvali Moljcima -tata se nije dao smesti- One su jele svjetove i putove dizala! Za sobom su ostavljali samo Prazninu, koja je nešto slično crnoj rupi.Djeca su znala nestajati kada bi njihova dizala slučajno naišla na takve prostore! –
    – Ali to je bio samo san! Rekao si da je to bio samo san! –protestirala sam. Tata je samo tužno odmahnuo glavom.
    – Na kraju su, kada je bilo previše Moljaca, zatvorili stanicu, možda i cijelu Ploču! I više se nikada nisam uspio tamo vratiti. –
    – Kako sam onda ja dospjela ovamo? -zapitala sam se. Već je bilo neosporno da sam upravo na Ploči, u dizalu s medijem.
    – Mediji su bili dobri izvori informacija o Ploči –rekao je jednom zgodom tata.
    – Možda onda i ja mogu nešto saznati od ovoga medija -razmišljala sam.
    – Nije li ploča zatvorena? –započela sam što prije kako se ne bih predomislila.
    – Jest. –smireno je odgovorio medij.
    – Paaaa, što onda ja tu radim? –bila sam uporna.
    – Ponekad neki zalutaju. –ravnodušno je rekao medij.
    – I kamo onda sad idemo? –i dalje nisam bila zadovoljna.
    Medij je samo slegnuo ramenima. Ponovno je zavladala tišina, prekinuta samo disanjem i škripanjem dizala kada je mijenjalo smjer. Naposljetku, medij se obratio meni.
    – Ploča samo što nije nestala. Moljci neumorno proždiru sve pred sobom. Naši im ratnici sve teže odoljevaju. Trebamo pomoć. –
    Isprva sam samo šutila neshvaćajući skrivenu poruku tih riječi. Samo sam šutila dok mi ova izjava nije doprla do mozga.
    – Ček’, ček’, ček’, ti to ‘oćeš da ja, JA, tebi pomognem?!? –nisam mogla vjerovati svojim ušima.
    – Ne meni, Ploči! Molim te! –medij je zbilja izgledao očajno. Bolje ga promotrivši primijetila sam da nije odrastao kako se isprva činio. Bio je zapravo otprilike mojih godina. To me ohrabrilo.
    – Ti si lud! Ja nisam sposobna ni vlastitu glavu čuvati, a kamoli čitavu Ploču! –
    – Ali to nije isto! Ovdje si samo svojom dušom i umom! Tvoje tijelo je ostalo na Zemlji! Molim te, ti si nam gotovo jedina nada! -medij je izgledao kao da će pasti na koljena preda mnom.
    – GOTOVO jedina! –odbrusila sam iako mi se pomalo sviđala ideja da bih mogla biti ratnica. Medij se namrštio i ponovno se okrenuo naprijed. Nije više htio razgovarati sa mnom. To me podsjetilo na mene. I ja sam se ponekad tako ponašala.
    – I što bih ja trebala napraviti da pomognem Ploči? -popustila sam na vlastito iznenađenje.
    – Boriti se s Moljcima-medij se slavodobitno nasmiješio.
    – A-ha. A kako ću to? -i dalje sam bila zbunjena.
    – Kao prvo, putovat ćeš ovim dizalom sa mnom, kao drugo, trebat će ti oružje. –iz džepa je izvukao nešto veliko, debelo – veličine moje šake. Pomalo je nalikovalo na slomljeni držak mača i imalo nekakvo dugme na dnu. Zbunjeno sam primila tu neku stvar i stala ju prevrtati u rukama. Medij me samo promatrao.
    – Što je to? –upitala sam, ali sam odmah sljedećeg trenutka otkrila odgovor. Slučajno sam pritisla dugme na dnu i s druge strane iskočio je plavi štap svjetlosti nabijen elektricitetom. Izgledao je kao: – Jedijski mač! –uzbuđeno sam uzviknula. Bez mnogo razmišljanja počela sam sjeći zrak svojim novim oružjem, spretno poput pravoga ratnika. Da sam to pokušala na Zemlji sva bih se isjekla na komadiće. Sada sam se samo veselo smijala.
    – Pravi sam čuvar reda i mira u galaktici! K’o Luke Skywalker! –
    Kada sam se napokon uspuhala okrenula sam se, sva rumena, prema mediju.
    – A kad idem doma? –upitala sam.
    – Kad obaviš zadatak. –
    – I to je sve? Idem doma i nikad se više neću moći vratiti? –bila sam pomalo razočarana.
    – Neee. Vratit ćeš se kada Ploča ponovno bude trebala tvoje usluge. –
    – Znači, svaki put ću putovati ovim dizalom, s tobom? –
    Medij kimne.
    – Pa, onda te ne mogu zvati samo medij. Kako se zoveš? –
    – Tom –odgovorio je medij i pružio mi ruku. Prihvatila sam ju i protresla.
    – Luke Skywalker, vama na usluzi! –rekla sam. Oboje smo se nasmijali. Ali zabava nije dugo trajala. Dizalo je počelo škripati i stenjati poput starca s reumatizmom. Kretali smo se prema neprozirnoj tami koja se širila. Tom je povukao polugu i dizalo se zaustavilo. Sada se samo tama približavala nama. Već sam mogla čuti lepet krila kada se Tom zaderao: – Moljci! Budi spremna na bilo što! Što god možeš zamisliti, kakav god način napada, oni su sposobni na to! Zato nemoj razmišljati, samo se kreći brzo! –
    Uskoro sam u tami ugledala bube koje su nazivali Moljcima. Zapravo su više ličile na debele šišmiše. Imali su dupla krila. Jedna tanka tamnoljubičasta prošarana još tamnijim žilama,a druga debela crna oštrih rubova. Krupno tijelo i proporcijski premalena glava bili su prekriveni gustom crnom dlakom. Na glavi su im se nazirala dva velika svijetleća bijela oka i nekoliko redova dugih oštrih zuba. Bili su veliki, najmanji je bio otprilike veličine moje glave. Kada su mi prišli nisam razmišljala. U meni je proradio dotad nepoznat nagon. Spretno sam sjekla te gadne bube. Nisam razmišljala, samo sam se kretala brzo. Sve dok preda mnom nije ostala još samo tiha, mračna Praznina. Uvukla sam mač u korice i uspuhano se stropoštala na tlo. Srce mi je snažno tuklo, bila sam pregrijana, znoj se cijedio s mene. Znoj i krv. Ljubičasta krv Moljaca. Pogledala sam Toma. Ni on nije izgledao mnogo bolje. Izmoren, znojan, prljav i čupav. Kosa mu je bila još čupavija nego prije bitke. Spremio je u džep korice svoga mača (kojeg dotad nisam ni primijetila) i šutnuo komade moljaca u Prazninu. Bez riječi je potom pokrenuo dizalo. Ustala sam i prišla mu.
    – Sada doma? –upitala sam. Tom je samo natmureno kimnuo.
    – Nedostajat će mi –začula sam svoje misli u glavi. I bile su u pravu. Bio je nekako povučen i natmuren, ali što sam ga bolje upoznavala činio se sve bolji i simpatičniji. Bio je tvrdoglav i nepokolebljiv. I tako usamljen…
    – Tako je sličan meni –ponovno su se javile misli. I ponovno su bile u pravu. Sve što sam o njemu nabrojala više je ili manje odgovaralo i meni samoj. Bio mi je sličniji nego itko koga znam (a da nije iz obitelji, naravno).
    Dizalo se zaustavilo i ponovno sam se našla u onom mračnom hodniku. Tugaljivo sam pogledala Toma i on mi je uzvratio pogled. Oboma nam je teško padao rastanak iako smo se tek upoznali.
    – Vratit ću se –obećala sam hodajući unazad. Tom je kimnuo.
    – Do tada, Luke Skywalkeru –rekao je. Nasmijali smo se.
    – Vratit ću se –ponovila sam kao da izgovaram mantru.
    U sljedećem trenutku bila sam sklupčana na podu u svojoj sobi nazad na Zemlji. Glava me jako boljela i ‘duša’ mi je treperala u grlu. Čula sam brata kako panično doziva tatu i znala sam bez gledanja. Svejedno sam podigla glavu kada je tata stigao. Preda mnom je ležala oveća lokva krvi, krv mi je u slapovima tekla niz vrat, lice i prsa. Ali bila je to ovoga puta moja krv. Tata mi je očistio ranu i ostavio me na neko vrijeme s oblogom na glavi. Krvarenje nikako da prestane. Kada se naizgled malo smirilo poslao me u kupaonicu da operem ruke i lice. Tek na nogama primijetila sam da drhtim poput jesenjega lista na vjetru. Ruke su mi bile krvave do laktova, a o licu da ne govorim. Imala sam mrlje krvi na čelu, obrazu i nosu. Dvije duge crte skorene krvi protezale su mi se jedna vilicom, druga vratom.
    – Izgledaš kao neka ratnica –primijetio je tata. Nasmiješila sam se samoj sebi. Ja i jesam ratnica, ili ću to barem uskoro postati.

    1. Odlična priča! Bravo! Imam samo jednu zamjerku. Radnja se odvija mrvicu prebrzo. Znam da bi inače mogao ispasti cijeli roman, ali možda si mogla ubaciti malo više razgovora između nje i Toma. Inače mi se jako sviđa.😉
      Mislim da je tvoja priča bolja od moje.🙂
      Neka sreća bude s tobom! (Kod glasovanja)😀

  8. Meni je zanimljiva Martinina priča,jako je dobra. Na početku je tužna,a na kraju sretna. I ja imam skrivene nade,ako se ostvare javim vam🙂

    1. Jooooj!! Zaboravila sam čestitati pobjednici. Čestitam Martina! Priča ti je super!😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛😛

  9. Što znači život

    Jednog dana sam pitala majku što je život.Ona mi je rekla da je to vrijeme gdje gradimo obitelj,prijateljstvo…Ja sam bila mala pa je nisam ništa razumjela.Zatim mi je objasnila da je to kao kad gradimo kuću.Puno sam razmišljala i rekla mami da ja nemam život jer ne gradim kuću.Mama se nasmijala i rekla da sam još mala da to razumijem.To je bilo normalno imala sam 4 godine.Nakon 8 godina još nisam razumjela tad sam malo razmišljala i rekla si pa imam prijateljstvo,obitelj,sreću,ljubav…Tada sam majci rekla mama imala si pravo život je kao gradnja kuće i mali tone razumiju.

  10. Legenda O Galebu

    Jednog smo dana ja i moja mama šetale po ulici beskrajnoj. Pitala sam je: Ako u mraku postoji svijetlo, da li postoji tama u svijetlu? Mama mi nije ništa odgovorila.Nakon nekoliko dana u našu je vikendicu u Zadru došlo jato malih i bijelih ptičica. Sve su bile prekrasne, a mama mi je rekla da jednu mogu zadržati. Rekla mi je: Samo pazi koju odabereš, jer ako odabereš krivu pticu, izabrati ćeš pogrešan put kroz život. U tim riječima sam se zamislila. Tada sam morala vidjeti najbolju malu ptičicu za moj dom. Mama je rekla da su skoro sve vrste Zeba. No tada sam u lišću vidjela malenu crnu ptičicu sa uganućem. Nisam znala koje je vrste, no gledala me kao da jako treba moju pomoć, ali misli da nije dovoljno lijepa za moj dom. Bila je u krivu. Ja sam tražila ptičicu koja će biti previše skromna da pođe sa mnom u moj dom. Kada sam pitala mamu Ako u mraku postoji svijetlo, da li u svijetlu postoji tama, shvatila sam da je ta malena crna ptičica bila crna, i to je bila njezina tama. No svijetlo su bila njezin istinski i skromni sjaj u očima.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s