Natjecanje u pisanju priče – polufinale

cats

 Natjecanje u pisanju priče osmislila je cats, a knjižničarke su samo malo dopunile🙂.

 

U polufinale su ušli:

  1. Maca3: Čarobni tonovi – 37 bodova

  2. Martina: Najljepši cvijet – 24 boda

  3. Elen: Magla – 21 bod

Čestitke pobjednicima :D!

Evo kako su ostali bodovani:

  • Žvaks: Šalabahter, Knjige, Stupica – 15 bodova
  • Auroraspoti: Čarobni labud – 14 bodova
  • Cats: Pas u razredu – 16 bodova
  • Lara28: Proljetna ljubav – 17 bodova
  • Lorena2000: U vlastitom elementu – 13 bodova
  • Jakov: Selidba – 3 boda

 

Pravila polufinala / 2. kruga natjecanja:

  • Tragači polufinalisti moraju objaviti novu priču najkasnije u ovu nedjelju (24. veljače).
  • Priču objavljuju u komentarima ispod ovog posta.
  • Priča mora imati naslov.
  • Post za glasovanje bit će objavljen kad svi Tragači polufinalisti objave priču, a najkasnije u ponedjeljak 25. veljače.
  • U 3. krug natjecanja ulaze 2 Tragača s najviše bodova.

About Gradska knjižnica Zadar

www.gkzd.hr Gradska knjižnica Zadar središnja je zadarska posudbena narodna knjižnica, središte mreže zadarskih Knjižnica, ali i središte lokalne zajednice zbog velikog broja događanja koje prihvaća, pomaže ili samostalno organizira.

24 thoughts on “Natjecanje u pisanju priče – polufinale

  1. Čestitam onima koji idu dalje! Ma, ja ionako neću slijedeći tjedan biti na blogu, pa ni ne bi mogla napisati tu priču (da sam prošla).

  2. Zahvaljujem na čestitkama. Barem onima upućenim meni. Ja također čestitam svojoj konkurenciji. Želim vam puno sreće. Dajte ono najbolje od sebe.😉🙂😛😀🙂
    Ja ću svoju pričicu napisati malo kasnije. Mota mi se jedna ideja po glavi, ali treba mi malo više vremena da to prenesem na papir. Nadam se da će biti dovoljno dobra.😉

  3. Evo moje malo duže priče za sve ljubitelje životinjskog svijeta. Nadam se da će vam se svidjeti.

    Rastanak

    Stari je džip kašljucao prelazeći travnate ravnice Afrike. Pokraj nas su prolazila krda slonova i zebri, u daljini su se nazirala visoka stabla čije su se krošnje zelenile pod vedrim nebom. Kraj drveća su stajale žirafe koje su pružale svoje visoke, vitke vratove prema nebu otkidajući zelene listiće s grana svojim dugim jezicima. Antilope su skakutale pokraj nas, a za njima su trčali brzi gepardi. Prizor koji se prostirao preda mnom sličio je slikama koje sam vidjela u dječjim slikovnicama. No Maleni se uopće nije obazirao na sve ljepote kraj kojih smo prošli. Kao da je znao kamo idemo, skutrio se u prtljažniku i tek tu i tamo podigao glavu prateći svojim krupnim smeđim očima gazele u trku. Nakon mnogo sati vožnje napokon sam zaustavila unajmljeni džip kraj visokog stabla akacije i pritom sam uplašila nekoliko žirafa koje su nestale u tren oka. Uopće se nisam tomu začudila. Jedan pogled na velikog mužjaka lava u mom prtljažniku bio je dovoljno zastrašujuć. Otvorila sam vrata i Maleni je iskočio iz prtljažnika nervozno se ogledavajući oko sebe. Da mi je netko prije nekih desetak godina rekao da ću uskoro stajati u divljini Afrike sa odraslim lavom kraj sebe nikada mu ne bih povjerovala. Ali evo me ovdje, a moja neobična priča počinje onoga dana kada sam nakon obavljenih poslova u zoološkom vrtu poslana u ured direktora zoološkog koji mi je uručio kartonsku kutiju. Kada sam pogledala što je unutra moj se pogled susreo s dva prekrasna smeđa oka mladunčeta lava. Bila je to neutješna loptica krzna koja me tužno promatrala kao da me pita: “Hoćeš li se ti brinuti za mene?” “Hoću!” odgovorila sam u sebi. Ispružila sam ruku da pogladim to meko krzno, a on je ustuknuo pred njom. Primila sam ga za kožu na vratu i izvukla iz kutije kao što bi to učinila i njegova majka da je kojim slučajem preživjela napad lovaca koji su je ostavili u lokvi krvi i odnijeli njezino mladunče. “Ne boj se maleni! Sve će biti dobro.” prošaputala sam mu u uho, a on je privio svoje tijelo uz mene. Bio je tako malen, sićušan, krhak. Prozvala sam ga Maleni jer je u tom trenutku takav i bio. Maleni je uskoro postao moj najbolji prijatelj, bebica za koju sam se brinula, topli jastučić na mom kauču i uništavač mog pokućstva. Tako smo duge četiri godine moj lavić i ja zajedno živjeli u kolibici kraj zoološkog vrta. Koliko smo samo toga doživjeli skupa. Lagani me dodir prenuo iz misli. Pogledala sam tog divnog lava u kojeg je moj Maleni izrastao. Sada je bio sve, samo ne malen. Stajao je ponosan, kralj životinja, dok mu se žuta griva vijorila na vjetru. Pogladila sam ga po glavi, a on se izvalio na leđa poput mačeta čekajući da ga počešem po trbuhu. “Maleni!” nasmijala sam se. Više nije bio moj maleni lavić. Postao je odrastao lav koji zna kako uloviti plijen, sposoban živjeti u divljini. Ja mu više nisam bila potrebna. Jedna mi je slana suza kliznula niz obraz. Brzo sam je obrisala i pokušala se nasmiješiti, ali to mi nije išlo. Sjela sam na travu i počela plakati. Maleni me pogledao, a onda je legao kraj mene spustivši svoju krupnu glavu u moje krilo. Zagrlila sam ga i rekla: “Hajde Maleni, vrijeme je da odeš u svoj novi dom. Ti si veliki lav. Pronaći ćeš svoju obitelj i…” Nisam mogla nastaviti. Nisam bila spremna pustiti ga da ode samo tako iz mog života. Ležali smo tako jedno kraj drugog, a zlatno se sunce počelo spuštati. Ne znam koliko sam dugo tako ležala na prostranoj ravnici Afrike, zemlje u kojoj je sve počelo kada su stari Egipćani pripitomili prvu mačku. Sjetila sam se kako se Maleni znao izležavati na svojoj dekici koja ga je sada čekala, zapakirana u kutije s ostalim uspomenama. Nisam željela živjeti u toj kolibi, ne bez Malenog. Razmišljala sam o svim stvarima kroz koje smo prošli, zajedno. Sjetila sam se njegovog prvog ulova i kako je naganjao kokoši, a onda je jednu slučajno ubio i čudio se kada se prestala micati. Kasnije je naučio loviti i veći plijen. Kako sam bila ponosna na njega kada je u jednom skoku sustigao zebru i oborio ju na tlo. Podigla sam se sa prašnjave zemlje. Maleni se također pridigao i skočio na mene. “Maleni!” vrisnula sam dok se veliki jezik približavao mom licu spreman cijelog ga oblizati. A onda se Maleni odmaknuo i prijeteći zarežao. Ugledala sam tri lavice koje su ga gledale s neskrivenim čuđenjem pitajući se što jedan lav radi sam, daleko od svog čopora, a s njim je i ljudsko biće. Odmaknule su se nekoliko koraka i nastavile ga promatrati iz daljine. Sunce se spuštalo sve niže i niže. Još malo i ja ću se zauvijek rastati s Malenim. Lavice su već bile otišle. Kao da je slutio što se događa, Maleni je sjeo kraj mene. Zagrlila sam ga, a on je svoje krupne šape položio na moja ramena. “Volim te, Maleni.” rekla sam mu. “Nemoj to zaboraviti i nemoj zaboraviti mene. Ja tebe nikada neću zaboraviti.” Sjedili smo tako jedno kraj drugog: čovjek i lav. A onda je on ustao i krenuo u smjeru u kojem su nestale lavice. Još se jednom okrenuo prema meni i pogledao me onim istim pogledom kao i onda kada je bio tek maleni lavić, bespomoćan i izgubljen. Kolika suprotnost od ovog ogromnog krasnoga lava preda mnom. Vrijeme kao da je stalo, gledali smo se tako oči u oči, a onda se on okrenuo i otišao u divljinu, daleko od mene. Pratila sam ga pogledom dok nije postao tek mala točkica na obzoru, a onda se stopio sa suncem koje je bacalo svoje posljednje zrake na ravnicu. Sjela sam na zemlju i plakala, dugo vremena. Kada sam se ustala i sjela u džip već je pao mrak i nad Afrikom su zasjale zvijezde.
    Prošla je godina dana od tog oproštaja, a meni moj Maleni još uvijek nedostaje. Ponekad odem na to mjesto gdje sam ga posljednji put vidjela, ali svog lavića nikada više nisam vidjela. Njegova slika i dalje stoji na mom stolu, a u ormaru i dalje čuvam njegovu dekicu. Bez obzira na to što je otišao iz mog života Maleni mi je ostavio brojne uspomene. Često se pitam u zadnje vrijeme gdje je on sada. Možda je negdje sam u divljini, čeka da se vratim, a možda je pronašao svoj čopor i sada je sretan jer je napokon tamo gdje pripada. Jedino što znam je da ma gdje god bio, Maleni će uvijek biti u mom srcu.😉

    1. Draga Martina, osjećam potrebu da ti iznesem svoja razmišljanja o priči – možda ti pomognu… Ova ti je priča za nekoliko stupnjeva bolja od prošle! Jako mi se sviđa – opisi su krasni i uvjerljivi, osobito mi se sviđa uvod (koji je izuzetno važan za kratku priču), jezično i formom krasno ispričana priča – uspjela si dotaknuti/probuditi emocije u čitatelja. Ipak, mislim da ima još prostora za napredak. Malo je previše truda uloženo na osjećaje, a premalo na realističnost što će primijetiti čitatelj kojem nije baš do srcedrapateljnih tema😉 npr. zoološki vrt njoj poklanja lavića iz nepoznatog razloga i s nepoznatom namjerom (nije li logičnije da će ga zadržati za svoj zoo?); zatim ona se pridigla, a kad je lav skočio na nju nije pala na stražnjicu?! hmm; 3 lavice koje su, što, kao izašle u šetnju pojavljuju se niotkuda, a lav na njih reži – zašto?! kad samo nekoliko trenutaka kasnije spremno odlazi u divljinu… Najviše mi smeta taj njegov odlazak u divljinu – obično se to odvija polako s vremenom, a ne tako naprasno odjednom eto on spreman nakon par sati maženja i ode… Ali odličan ti je onaj detalj s Egiptom🙂, daje priči određenu dubinu (u smislu povezanosti s prošlosti)… Dakle, preporučam još malo dorade realizma…I jako se radujem tvojoj sljedećoj priči jer ćeš sigurno stići u finale :)!

      1. Hvala vam što ste mi ukazali na određene greške. Kao što ste rekli još ima mjesta za napredak. Moram priznati da sam naišla na ponešto zahtjevniju publiku nego što sam očekivala.😉 Kada sam prijavila priču nisam imala neki poseban cilj, samo napisati pričicu i vidjeti kako će proći u usporedbi s ostalim pričama, ali kada sam prošla u polufinale shvatila sam da dobra priča jednostavno više neće biti dovoljna.
        Ne zato što bih željela pobijediti već stoga što sam prikupila toliko glasova. Znači da netko vjeruje da mogu napisati pristojnu priču i ne želim da onda dožive razočaranje. Kada pišem samo za sebe mogu si dopustiti prosječnu priču, ovdje ne. Tako sam uspjela smisliti jednu lijepu pričicu s poukom, lijepim opisom, sretnim završetkom, a onda sam shvatila da ova publika nije na toj razini pa sam tako napisala ovu priču. Nemam običaj pisati priče za druge ljude i mislim da je ova priča nešto najljepše što sam uspjela smisliti u posljednjih nekoliko godina (ne hvalim se, samo kažem da se nikada nisam morala previše truditi za dobru priču).
        Svakako ću uzeti u obzir vaše savjete. Evo i nekih odgovora zašto sam neke stvari napisala na takav način i što sam htjela reći, ali mi nedostaje iskustva.
        Prvo: Što se tiče opisa, bazirala sam se na osjećajima jer sam jednostavno takva osoba. Nekako mi je bitnije izraziti taj osjećaj gubitka od stvarnih veza između životinja jer ne mora se čak ni raditi o rastanku od životinje, temelj je priče na vezi između djevojke i njezina ljubimca, ali on je prije svega njen prijatelj pa sam možda unijela i malo personifikacije tako da izgleda kao da životinja ima osobine ljudi i njihovu sposobnost zaključivanja (lav koji shvaća da je vrijeme za odlazak). Vjerojatno sam time htjela reći da životinje nekada znaju biti osjećajne poput ljudi.
        Drugo: Pala je ona kada je lav skočio na nju, samo sam ja bila prviše udubljena u svoju tipkovnicu da bih primjetila taj propust.:mrgreen:
        Treće: Lav reži na lavice jer se ponaša zaštitnički prema osobi koju poznaje cijeli svoj život. Za njega su pripadnici njegove vrste nepoznata stvorenja jer je odrastao među ljudima, ali na kraju shvaća da mu je mjesto ipak među njima.
        Četvrto: Upravitelj zoološkog dao je lavića djevojci jer mu je trebao netko tko će se brinuti o njemu jer je bio još premali za zoo, a pretpotstavljam da se kasnije nisu htjeli rastati. Nisam smislila zašto su nakraju odlučili lava vratiti u divljinu.
        Peto: Lav odlazi samo tako jer sam htjela dočarati taj trenutak kada se lav odlučuje otići. Da sam pisala kako su oni na to mjesto mjesecima dolazili, a onda je lav tri sata odlazio svakih se pola sata mičući za nekoliko centimetara kraj bi iz emotivnog završetka posato komičan.
        Nadam se da sam sve dobro objasnila. Potrudit ću se sljedeći put uvažiti vaše savjete kako bi priča bila bolja.🙂

        1. Da ne bi bilo zabune: mislim da je tvoja priča zaista odlična i da mnogi odrasli pisci objave u svojim zbirkama puno lošije uratke. Napisala sam ti tako detaljan i možda prekritički komentar samo zato jer sam osjetila da ti možeš još bolje. Pisanje je zahtjevno i priče se često mnogo puta mijenjaju prije objavljivanja. Kao odrasla osoba i kao iskusniji i možda ponekad ipak malo zahtjevniji čitatelj od naših Tragača😉 osjetila sam da mi je dužnost potaknuti te na više i bolje, a ne da se uljuljkavaš u svom uspjehu :P! Mislim da bi priča bila još puno bolja da si ovo što si pojasnila u komentaru ugradila u priču. Priča o višemjesečnom pokušavanju mogla bi unijeti više dramatike i suosjećanja čitatelja sa težinom situacije, ona ne mora nužno biti na kraju niti dugačka, nego se može izraziti u jednoj ili dvije rečenice… Savjetujem ti da se još poigraš s ovom pričom🙂.
          Slažem se s tobom važno je prenijeti osjećaj i ti si to uspjela, no za mene to nije dovoljno (nešto kao kad ti se jede slatko dobar je šećer, ali ponekad jednostavno nije dovoljan – treba ti čokolada😉.
          Pokušavajući objektivno gledati zaključila sam da su tvoja i Elenina priča podjednako dobre, no meni je za moj ukus ipak njena mrvicu bolja. (Razlog što njenu nisam tako jako secirala je taj što sam se već izmorila dok sam došla do nje :mrgreen:) Nažalost, broj bodova nije mi omogućio dočarati taj odnos kako treba jer i Maca3 je zaslužila dobiti pokoji bod (najradije bih bila bodovala ovako: Elen 10, Martina 9, Maca3 5 ;))

  4. Šmrc! Baš tužno! Umalo da nisam počela plakaati!😦
    A sad malo veselja! Moja PRIIIIČAAAAA!!!!!!
    Ljubav koja gnjavi i davi
    Ja sam Allice. Pitate se što radim u slobodno vrijeme? E, pa učim! Da! Najviše volim učenje! U-Č-E-NJ-E. Učim iz knjiga, CD-ova,kompjutera, povijesti, Malog prcvoljca… Mali prcvoljac je moj brat. Ja ga tako zovem jer muči, terorizira… a najviše voli gnjaviti i daviti. Mali prcvoljac se zove Luka. Njemu je svijet malo preokrenut naopačke. Recimo kada nekoga voli, grebe ga, kad nekoga ne voli, tuče ga, a kad njega netko ne voli, umjesto da i on njega ne voli, on se njemu umiljava. Na lice stavi slatki smiješak, migne i napući usnice. Dakle gdje smo ono stali? Aha! Od njega sam naučila, kad se netko naljuti na mene, legnem, na lice stavim slatki smiješak, mignem i napućim usnice. Vjerovali ili ne, to zaista pali! Pravi razlog zašto ne volim Malog prcvoljca je zato što mi smeta pri učenju. Na primjer, neki dan sam na kompjuteru istraživala nešto o Leonardu da Vinciju i njegovoj slici Mona Lisi, a Mali prcvoljac mi se prišuljao i skočio na mene baš u trenutku kad sam komentirala Mona Lisu i komentar je ispao ovako:
    Allicemaca: Leonardu da Vinciju je sigurno trebalo dosta vremena da naslika Brblja Blizu.
    E, to je bilo već previše. Izderala sam se na njega tako glasno da je susjed ispod nas morao zvati na telefon da smirimo djecu jer je njemu u stanu potres i tresu mu se balkoni. Mali prcvoljac je otišao po svoju utjehu, plavu dekicu s medvjedićima i dudu jer je znao da kad se ja naljutim, napućene usnice ne pomažu. Mama i tata su došli i pitali me zašto se derem a ja sam im pokazala stranicu s komentarima:
    Lisacura: Koliko je trebalo Leonardu da Vinciju da naslika Mona Lisu?
    Allicemaca: Leonardu da Vinciju je sigurno trebalo dosta vremena da naslika Brblja Blizu.
    Lisacura: Ti si petardirana
    ModajenaprvomLeonardu: Ma ti malo pre blizu brbljaš! gubi se!
    A da stvar bude još gora, mama i tata su napravili svoj profil i ovako napisali:
    Mamaitata: Alice je naša kćer, zato ju više ne vrijeđajte!
    To je bio vrlo neozbiljan komentar i budući da svi u mom 4.D razredu idu na tu stranicu, poznatija sam kao Petarda, Petrada, Petardirana nego Allice. A moje roditelje poznaju kao Gospođu i Gospodina Neozbiljnoga zato što ne znaju napisat kćerino ime. Danas je Malome prcvoljcu rođendan. Kupila sam mu knjigu o bagerima i kamionima. Mali prcvoljac ju je odmah otvorio i počeo čitati jer je on VELIKI ljubitelj bagera. Na rođendanu je bilo puno male djece pa sam se povukla u sobu i otvorila knjigu o povijesti jer se ubrzo spremalo natjecanje nadarenih za šesti razred. Nakon nekog vremena sam ogladnila ali sam odbila mamin poziv na tortu. Ja sam učila i učila, i baš u trenutku kad sam se spremala otići na važno poglavlje, čulo se škripanje vrata. Nisam se obazirala jer sam bila na naaajvažnijem pitanju. U trenutku je Mali prcvoljac došao do mene i upitao me:
    “Ajis, oces diiiiizu?”, a u ruci je držao lizu od jabuke ispruženu prema meni. Sa osmjehom na licu sam mu je uzela i zagrlila sam ga. Osjetila sam toplinu njegovog tijela i njegove mekane rukice koje su me tapšale po leđima. Poljubio me u obraz. I ja sam njega.
    Tek sam tada shvatila što sam propuštala dok ga nisam zagrlila.

    1. Nakon što sam iskomentirala Martininu priču, bio bi red da kažem što mislim i o ostalim pričama – da se nitko ne osjeti zakinuto😉 . Pa evo: Maco3, priča o ljubavi koja gnjavi i davi je zabavna, ali stilski puuuno slabija od tvoje prethodne priče. Događaji su nekako kao u žurbi nagurani bez dovoljnog objašnjenja – na primjer kraj koliko god je sladak meni nije baš jasno što je to Ajis shvatila i što je propuštala – misli li na rođendansku proslavu ili život s bratom općenito… potpuno mi je nejasan komentar – ModajenaprvomLeonardu: Ma ti malo pre blizu brbljaš! gubi se! … odlična mi je fora s roditeljima koji se uključe sa svojim obrambenim komentarom, ali mislim da bi bilo dobro malo detaljnije sve opisati… Mislim da bi trebala još dosta doraditi i proširiti ovu priču, pojasniti neka događanja kroz komentare pisca, a kad to učiniš bit će vrlo zabavna i duhovita. Nadam se da ćeš u finalu imati priliku ponovno se iskazati!

  5. Znate šta, da sam učiteljica i da imam mogućnost da samo jednoj od vas dvije dam peticu, ne bi ju dala ni Maci ni Martini, jer se nikako ne mogu odlučiti koja je bolja!😉

  6. Tuneli

    Na prvi pogled Jackie Smith se čini kao jedna neobična trinaestogodišnjakinja izbačena iz društva. No ona je mnogo više od toga. Umjesto sa svojim roditeljima, sestrom i braćom, Jackie živi s bakom. Još od njezinih najmlađih dana baka skrbi, brine se za nju, hrani ju, odgaja te potajno uči magijskom umijeću.
    U današnjici su rijetki ljudi koji se mogu baviti magijom, jer za to je potreban određen talent. Jackie, baš kao i njezina baka, ima taj toliko potreban talent. A evo kako je on otkriven: Jackie nije rođena u bolnici okružena doktorima i medicinskim sestrama već kod kuće pod svjetlošću uljanih svijeća. Izašavši iz majčine utrobe nije ispustila ni glasa, tek je mirno ležala i sa zanimanjem promatrala novu okolinu. Baka ju je, još uvijek prekrivenu krvlju, podigla u zrak i zagledla se u njezine tamne oči kao u dva mala svemira i rekla:
    -Da, ona ima talent. Nju ću uzeti pod svoju obuku kako bi postala ponosna i sposobna čarobnica.
    Od svoje četvrte godine Jackie uči osnove crne i bijele magije, različite smjerove magije, povijest magije, te razne čari i čini. I uza sve to ona ide i u školu!
    Po izgledu se Jackie također razlikuje od svojih vršnjaka. Krupne crne oči i pune vatreno crvene usne na bijelome licu vrlo lako upadaju u oko. Ovalno joj je lice uokvireno dugom valovitom crnom kosom. Kao da svojim izgledom pokušava dočarati nešto mistično, nešto nedostižno što se skriva u njezinom karakteru ona se uvijek oblači u tamne boje i ima dva piercinga. Jedan u nosu i jedan u kutu obrve.
    Jackien jedini prijatelj je dvanaestogodišnji Michael, povučen dječak zaluđen kompjuterima i ostalom tehnologijom. Točnije, Michael je internetski pirat. Ne brinući se zbog autorskih prava i mogućih posljedica na piratskim web stranicama objavljuje filmove, crtiće, knjige i slikovnice. To ga je i povezalo s Jackie. Oboje su voljeli osjećati trnce po cijelome tijelu znajući da čine nešto zabranjeno i da će kazna budu li uhvaćeni biti fatalna. Voljeli su osjećaj opasnosti kako im dahće za vratom zbog protuzakonitosti njihovih djela.
    Michael zbog internetskog piratstva, a Jackie zbog magije. Da pojasnim: ondje gdje su oni živjeli magija se češće pojavljivala nego u većini ostalih dijelova svijeta. Čarobnjaci, vještice, vračevi, gatare, i najbezazleniji pokušaji čaranja strogo su suđeni. Drugim riječima, svi su ranije navedeni ljudi i njima slični bili javno pogubljeni.
    -Kao da živimo u prokletom srednjem vijeku.- često je govorila Jackie.
    No, dosta bezazlenog blebetanja i opisivanja. Pređimo na priču.
    Jednoga dana Jackie je zakasnila na sat i profesorica ju nije puštala u učionicu, pa je bila prisiljena lutati hodnicima. Tako bauljajući opazila je nešto neobično. U prizemlju kraj ženske svlačionice, u dubokoj sjeni, nalazila su se još jedna vrata.
    -Čudno- mislila je prelazeći dlanom po hladnoj, glatkoj drvenoj površini vrata.-Kako to nisam prije primijetila.
    Namrštila se. Bila su to čudna vrata, nimalo nalik ostalim vratima u školi. Za početak, bila su drvena dok su ostala vrata bila metalna s mutnim staklima. Ova su vrata imala malenu, usku ključanicu i zahrđalu metalnu kvaku.
    Jackie je prstima čvrsto stisla kvaku i gurnula vrata. Ništa se nije dogodilo. Vrata su bila zaključana.
    -Ništa za to, sve se to lako sredi- pomislila je vadeći svinutu spajalicu iz džepa uskih traperica. Potom je čučnula, zarila spajalicu u ključanicu i stala po njoj čeprkati i okretati svoje oruđe. Predvorjem je odjeknulo glasno škljocanje. Vrata su bila otključana. Jackie se usplahireno osvrnula, no nikoga nije bilo. Ohrabrena, ponovno je pritisla kvaku i gurnula vrata ramenom. Bila su teška i nepodmazana. Jackie ih je ostavila pritvorena tek toliko da se može kroz njih provući.
    Nedovoljno blijede danje svjetlosti obasjavalo je komadić prašnjavog kamenog zida. Sve ostalo je bilo okupano tminom. Iz dubokoga džepa jakne Jackie izvuče malenu džepnu svjetiljku te njome obasja prostor pred sobom. Tanak snop svjetlosti pao je na dva prljava zida napravljena od velikih kamenih blokova, neravan zemljani pod i prazan prostor. A iza toga praznog prostora nalazilo se još prijeteće tmine. Na desnome zidu kraj vrata u zahrđalom držaču Jackie ugleda baklju.
    -Ovo zbilja liči na srednji vijek- prošaputala je samoj sebi Jackie. Dohvatila je baklju i pažljivo je proučila.
    -Poslužit će- pomislila je. Promrmljala je nekoliko nerazumljivih riječi i baklja je planula. Vatra je puno bolje obasjavala tunel pa Jackie više nije trebala svjetiljku. Samouvjereno je koračala tunelom blijedoga lica obasjana vatrom.
    Činilo se da taj prolaz nema kraja. S obje strane nastavljali su se kameni zidovi, pod nogama vlažna zemlja, a ravno naprijed zloćudna tama i praznina. Jackie je sve brže koračala ne gubeći nadu.
    Odbijajući se o zidove do djevojke je doprlo omraženo zvono. Ljutito se zagledala u tamu pred sobom.
    -Vratit ću se!- obećala je – Otkrit ću što je s druge strane!
    Izrekavši to okrenula se na petama i otrčala. Naglim pokretom ruke ugasila je baklju i ostavila gdje ju je našla.
    Otresajući prašinu s odjeće i kose izvukla se u predvorje. Ondje je vladala strahovita gužva i galama te nitko nije primijetio crnokosu djevojku koja se izvukla iz sjene i glasno zalupila jedva primijetna vrata. Odjek toga udarca izgubio se u žamoru učenika što su se u bujicama sjurivali niz stepenice i žurili na drugu stranu škole.
    Nakon nastave Jackie je otrčala k Michaelu. On je kao obično sam u kući sjedio za kompjuterom. Čuvši zvono lijeno se odvukao do vrata. Živnuo je ugledavši Jackie.
    -Moram ti nešto važno ispričati- rekla je uspuhano Jackie vukući prijatelja u sobu. Posjela ga je na krevet, čvrsto zaključala vrata sobe, zatvorila prozor i prekrila ga zavjesama. Michael je sve to zbunjeno promatrao.
    -Vidim da je to nešto jaaako važno- promrmljao je Michael.
    -Šuti i slušaj!- Jackie je sjela na stolicu i počela pripovijedati o tunelu koji je pronašala. Pričala je na dugo i na široko opisujući sve do najmanjeg detalja.
    -Osjetila sam magiju u tom mjestu, kažem ti- završila je.
    -Probudi se, Jay. To je škola, a magija je protuzakonita.- Michael odmahne glavom –Sigurno ti se učinilo.
    -Trebao bi više vjerovati mojim instinktima. Bila je to drevna magija, tko zna iz kojeg vremena. Čudno mjesto, izuzetno zanimljivo.- izazovno je pogledala prijatelja.
    -Nemoj mi reći da ćeš ponovno istraživati taj tunel. Kažem ti, tamo nema ničega. Bolje se okani toga.
    -Ali ti ćeš ići sa mnom, zar ne?- Jackie je bila uporna.
    Michael je uzdahnuo. On je više volio djelovati preko interneta, gdje ga neće tako lako prepoznati. Ali nije htio propustiti ništa u čemu će Jackie toliko uživati. Nije htio samo sjediti po strani i kasnije slušati što je sve ona SAMA učinila. Znao je da će ju tako uvrijediti i kasnije zbog toga požaliti.
    -Da, ići ću- nevoljko je propentao. Jackie se odobravajući nasmiješila.
    Te se noći Michael otprilike u jedanaest izvukao iz kreveta. Već je bio obučen i spreman za akciju. Sve što mu je trebalo, po Jackienom savjetu, potrpao je u džepove. Kako ne bi privukao roditeljsku pozornost izašao je kroz prozor. U stražnji vrt spustio se niz uže koje mu je ostavila Jackie.
    Ona ga je nestrpljivo čekala pod prozorom. Bez riječi je preskočila ogradu i pozvala Michaela pokretom ruke.
    On ju je u nekoliko koraka sustigao i krenuli su pravac škole.
    -Kako ćemo ući?- prošaptao je Michael stojeći pred ulazom.
    -Lako. Gledaj i uči.- Jackie se popela na prste i otvorila obližnji prozor. –To i nije bilo tako teško, zar ne?
    Michael uvrijeđeno odmahne glavom pa se uvuče u školu za Jackie. Tanke srebrnaste zrake mjesečine gladile su polirani pod i visoke zidove.
    -Čitala sam u nekom bakinom priručniku- pričala je Jackie –da je drevna magija najjača oko ponoći.
    -Zašto baš oko ponoći?- upita Michael
    -Otkud bih to trebala znati? Zar stvarno misliš da itko traži objašnjenje za takve stvari? To je jednostavno tako.
    Jackie se zaustavi pred misterioznim vratima. Činilo se da ih nitko nije dirao nakon Jackie. Ona je bez problema otvorila vrata. Michael se bojažljivo provukao u tunel za njom.
    Udarac vrata o šarke odjeknuo je tminom. Michael se trgne.
    Jackie dohvati baklju te ju s nekoliko riječi upali. Oboje djece zatrepće pred naglom svjetlošću.
    U zraku se osjećala nabijenost, elektricitet. Zrak je bio vlažan, prožet nekom misterioznom tugom i čemerom.
    -Osjećaš li to? Rekla sam ti da ovo nije obično mjesto.
    Michael se morao složiti s njome. Zbilja je bilo nešto misteriozno i tajanstveno na tom mjestu. Nešto magično.
    Krenuli su. Tiho su koračali naizgled beskonačnim tunelom. Dvoje djece okruženo zgusnutom tminom.
    Hodali su polako, bez riječi. Opčinjeni.
    Jackie je pažljivo proučavala svoju okolinu. Posvetila je više pažnje detaljima na koje se ranije nije obazirala.
    Na zemlji je tako osim svojih primijetila i tuđe otiske stopala. Pažljivijim proučavanjem shvatila je da su to otisci godinama stari. Poneki čak i stoljećima.
    Na zidu je ugledala pažljivo urezane rune različitih boja i značenja. Među njima je također primijetila obrise nestajuće, umiruće magije.
    Bilo je to mjesto patnje i smrti.
    Nakon dužeg hoda tunel se stao spuštati, kamene blokove u zidu zamijenili su maleni, zgusnuti kamenčići svih boja.
    Michael se pomalo plaho osvrtao oko sebe. Iako mu je najbolja prijateljica bila čarobnica pripravnica nikada nije ni vidio ni osjetio toliko magije na jednome mjestu. Sve te blještave rune, kamenčići neprepoznatljivih boja, elektricitet u zraku plašili su ga.
    Osjećao je da magija postaje sve jača što dalje idu. Srce mu je snažno lupalo kao da pokušava iskočiti iz grudi. Smeđe oči su mu se povećavale svakim korakom. Bio mu je dovoljan jedan pogled na Jackie kako bi znao da je ona jednako prestršena. ONA!
    -Što su značili oni znakovi na zidovima?- upita Michael kako bi razbio tišinu što se priječila među njima.
    -Bili su to znakovi različitih ljudi koji su se bavili magijom. Tragovi njihova života. Nestalog života.
    Michael proguta slinu. Nitko više nije ni zaustio da nešto kaže.
    Dugo su tako hodali u tišini osvijetljeni slabećom vatrom.
    -Gledaj, svjetlost!- vikne Michael. Zbilja, velika količina svjetlosti nazirala se ne tako daleko. Bila je to sumorna, mrtva svjetlost. Nepomična, jednolična.
    Sva magija izvirala je odatle. Iz te se prostorije širio sav onaj čemer i jad. Sva ona patnja.
    Jackie i Michael osjećali su kako im se magija zavlači u kosti. Kako im se grlo steže, oči pune suzama. To mjesto jednostavno je tjeralo na plač.
    Jackie je zastala, nesigurna želi li produžiti. Michael se okrene prema njoj.
    -Došla si do ovdje, ne možeš sad stati. Pa magija je tvoje područje, ne moje.- ohrabrivao ju je.
    -Imaš pravo, Mike.- odlučno je kimnula pa manje odlučno šmrcnula.
    Prostorija iz koje je dopiralo svjetlo bila je prostrana; dugačka i široka toliko da joj se nije naziralo kraja. Zidovi su bili od ulaštenog, glatkog kamena. Pod je bio popločan velikim kamenim blokovima. Svjetlost naizgled nije dopirala niotkuda.
    Na zidovima bili su gusto ispisani runski potpisi. Velike kamene škrinje s urezanim tekstovima i slikama u pravilnim su razmacima ležale na podu.
    – Magijsko groblje!- Jackie je očarano promatrala prostoriju.
    – Magijsko što? – upita Michael i napravi grimasu.
    – Magijska groblja su jako rijetka. Ondje se kroz stoljeća sahranjuju pokojni magičari zakonom kažnjeni. Svi oni koji su patili zbog umišljenih snobova što su na vlasti! – objasni Jackie. Michael se nasmije.
    – Nekako ne vjerujem da takva definicija stoji u tvojim udžbenicima i priručnicima!-
    Ali Jackie ga više nije slušala. Trčala je među lijesovima uzbuđena poput malenoga djeteta s novom skupocjenom igračkom. Pokatkad bi naglas uzviknula nečije ime i objasnila tko je ta osoba u rodu. Michael se igrao s bakljom i šetao među lijesovima.
    – Ovo mjesto je tako sumorno, beznadno. Pođimo kući. – reče Michael. Jackie ga nije ni čula. Bila je udubljena u čitanje teksta o svojoj prapraprabaki. Michael je nervozno stao proučavati sliku izrezbarenu u obližnjem lijesu. Na slici je bilo lice lijepe mlade žene nježnih crta. Ženino lice doimalo se ozbiljno i pomalo uplašeno. Pune su usne bile čvrsto stisnute, pogled pun očaja uperen u daljinu. Neuredne kovrče padale su joj na lice i napola prekrivale jedno oko.
    – Melissa Smith.- pročitao je naglas Michael.
    – Moja prabaka. – Jackie se najedanput stvorila kraj njega. – Nacrtana je u jednome od posljednjih trenutaka svoga života, kada je s obitelji pokušala izbjeći prijetnju od nadolazećih vojnika. Baka mi je pričala o tome. – Nastao je trenutak tišine. – Pobjegla bi, već je gotovo ušla u auto i zauvijek otišla odande kada su je upucali. Zapovjednik tajne službe posegnuo je za svojom puškom. Metak ju je prostrijelio ravno kroz srce.- Ponovno tišina. Dvoje djece mirno je stajalo nad lijesom kao da odaju počast pokojnici u njemu.
    – Ovdje leži Melissa Smith, odana supruga i brižna majka. Od svoje osamnaeste godine bavila se vudu magijom, kažnjavala bogataše koji su nepravedno sudili siromasima i magičarima. Pomagala je sirotinji i siročadi. Za svoju je dobrotu i smjelost platila životom 5. prosinca 1950. godine. Počivala u miru.- Pročita Jackie s knedlom u grlu.
    – Pođimo, nemamo što ovdje tražiti. Pustimo ih da počivaju u miru kako i zaslužuju.- Michael ju je povukao za ruku. Ona je na oproštaj još jednom obuhvatila groblje pogledom prije nego se udaljila. Djeca su bez riječi koračala zemljanim tunelom, najprije uzbrdo pa ravno. Napokon se našavši s druge strane teških drvenih vrata Michael je odahnuo. Ona snažna, jezivo tužna magija je nestala. Ostala je zarobljena zauvijek u tunelu i grobnici. Michael se uspuhan naslonio na vrata i pogledao Jackie. Ona se oslonila kraj njega i zagledala se u veliki okrugli mjesec. Ostali su tako stajati i gledati u mjesec dugo vremena. Nisu im bile potrebne riječi da znaju što onaj drugi misli. Smrt i očaj ostavili su za sobom. Život je tek čekao na njih i samo su ga oni mogli učiniti dostojnim življenja.

      1. A, evo i mojih razmišljanja o tvojoj priči Elen ;): priča je lijepo zaokružena i dobro napisana, nema doduše onako snažan uvod kao tvoja priča Magla, ali dovoljno zanimljiv da te povuče dalje. Jako mi se sviđaju likovi jer si vrlo vješto dočarala njihov odnos i njihove karaktere. Atmosfera tunela i groblja je snažna i uvjerljiva. Zapravo imam samo jednu zamjerku, a to je opis trenutka kada je prabaku upucao zapovjednik tajne službe – nekako mi je isprekidan, nepotpun, nelogičan (možda da je zapovjednik naciljao umjesto posegnuo – ovako kao da nedostaje nekoliko koraka)… Razveselio me preokret na kraju: nakon težine tužne magije već sam mislila da će sad u stilu priče Magla uslijediti jednako težak i depresivan kraj, ali nije – jako mi se svidio kraj koji nosi lijepu poruku i nadu – kao svjetlo na kraju tunela😉. Nadam se da će se i drugim Tragačima svidjeti i da ćeš stići u finale :)!

  7. Meni se sviđa, i Martinina i Elenina priča. Žao mi je što komentiram ove priče godinu dana nakon što su napisane ali tada još nisam bila tragač😦

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s