Vidi! Duh!

Početkom ljetnih praznika Dunja se veselila odlasku u Dubrovnik, jer je znala da će ponovno vidjeti svoju simpatiju Antonija. Polako je u sobi pakirala stvari i sanjarila o Antoniju, Dubrovniku… Baš kada je završila s pakiranjem, mama je ušla u sobu i rekla: „Nećemo ići ovaj vikend nego sljedeći.”
Dunja nije imala snage pitati zašto jer je bila jako, jako tužna. Napisala je SMS svojim prijateljima iz Dubrovnika i Antoniju da neće doći ovaj vikend nego sljedeći. Nije znala kako bi skratila vrijeme… Razmišljala je o moru i prijateljima u Dubrovniku kad je odjednom u sobu uletjela Lana, njezina najbolja prijateljica. Za njom je ušla i Dunjina mačka Lulu koju je udomila prije dva mjeseca i počela joj se umiljavati. Lana je uzbuđeno uzviknula: „Baš je super što ne ideš u Dubrovnik jer mi se dogodilo nešto vrlo neobično i strašno! Sinoć su me probudili čudni šumovi iz hodnika. Otišla sam vidjeti što je to i ugledala pred sobom magloviti lik žene u bijelom. Dok sam trepnula, lik je nestao. Mislim da je to bio duh!”

Na spomen riječi „duh“, Lulu je prestrašeno mijauknula i ogrebla Dunju po nozi. Dunja je isto bila prestrašena kao i njezina mačka pa kad je Lana otišla, potražila je nešto o duhovima tako da je posjetila knjižnicu i posudila knjigu o duhovima i paranormalnome svijetu. Iznenadila se kad je pročitala da duhovi posjećuju osobe koje imaju stare kuće, a ona je stanovala u sličnoj kao i Lana… Dunja je u knjigama pročitala i da duhove privlače osobe koje imaju jako razvijenu maštu kada je riječ o paranormalnome svijetu jer su te osobe potpuno uvjerene u postojanje toga paranormalnoga svijeta te da ih duhovi posjećuju sve dok su žive. Vidjevši to, Dunja nije mogla vjerovati jer je emocionalno bila vrlo vezana za svoju prijateljicu Lanu i ni u snu ju ne bi htjela izgubiti. Dok je razmišljala što učiniti, pao je mrak… Zatvarajući rolete svoje sobe, ugledala je svoju prijateljicu Lanu kako sjedi nasred ceste i plače. Dunja je i dalje s nevjericom gledala što će se dogoditi jer je kamion nailazio iza zavoja, a Lana to nije mogla vidjeti! Bilo je prekasno da Dunja nešto učini! Srce joj je tuklo kao nikad dosad. Osjećala se poput Lane u ovoj situaciji. Uplašena, ne znajući kako reagirati, Dunja nije znala više ni gdje se nalazi, ni u kojem vremenu živi, ni kako se zove. Ništa! U njezinim očima ova se scena događala toliko sporo da nije ni sama mogla vjerovati… Kamion se sve više približavao Lani – sve dok je nije udario! Nije bilo ni krvi, ni vriska, ni ikakvog znaka smrti. Kada je kamion prošao, Dunja je gledala mjesto na kojem je Lana sjedila. Dunja je mislila kako sve sanja i da je to jedna velika noćna mora bez ikakve logike. Lana je i dalje tamo sjedila i plakala! Kamion je kroz nju prošao kao kroz duha! Dunja je odmah shvatila da ne sanja te da Lana uistinu treba pomoć. Kada je Dunja dotrčala do Lane, ta je crnokosa djevojka ustala, zagrlila Dunju i pri tom je prijateljskom zagrljaju plakala.

U Dunjinoj sobi Lana je sve detaljno objasnila Dunji uz čašu hladnog ledenog čaja, koji su obje voljele, a i više od toga.
«Lana, jesi li ti dobro?» tihim ju je glasom Dunja upitala.
«Ne», odgovorila je Lana i briznula je u plač.

«Kad sam se večeras vratila od tebe, nakon naše priče o duhu neke, meni nepoznate, žene koju sam ugledala, otišla sam odmah leći u krevet. Ubrzo sam zaspala. Sanjala sam da sam ja duh jer je tamo bio duh neke žene, one koju sam vidjela. Ali ignorirala sam to, samoj sebi sam rekla da se moram suočiti sa stvarnošću jer nije istina da sam vidjela duha. Nisam htjela vjerovati u to. Probudila sam se i kada sam otišla u kupaonicu obaviti svoju jutarnju higijenu, prvo sam htjela oprati zube, no moja ruka nije mogla uhvatiti četkicu za zube, već je samo prolazila kroz nju! I tako kroz sve stvari! Nisam mogla vjerovati. Shvatila sam da ono sve nije bio san, već grozna stvarnost koja se nikako nije mogla promijeniti! Zadržala sam to za sebe, no nisam više znala što moram učiniti. To je jednostavno izmaknulo kontroli! Tada sam shvatila da ovaj moj život više nema smisla jer me duhovi napadaju i to što su mi učinili…Sjela sam na cestu i plačući sam čekala kada će mi neko prijevozno sredstvo oduzeti život. Oprosti, Dunja, znam da nisam to trebala učiniti bez obzira što sam ja tu još pokraj tebe… Oprosti mi!»
Dunja je samo sjedila zaprepašteno i zbunjeno ne znajući što bi rekla Lani na svu ovu trenutnu situaciju i sve joj je to bilo čudno i nije znala treba li vjerovati Lani. Upitala ju je samo: «Želiš li još ledenog čaja, Lana?»
Duboko je udahnula i odgovorila Dunji: «Ako nije problem.»
Dunja je Lani u čašu natočila još ledenog čaja, no kad joj je pružila čašu, Lana ju nije mogla uhvatiti, a jednako tako ni kakvu drugu stvar. Kao da je znala da joj Dunja ne vjeruje, Lana je rekla: «Zar mi ni sada ne vjeruješ?» Ponovno je briznula u plač. Odjednom neki čovjek otvori vrata sobe. Imao je veliku crnu bradu i kapu s mrtvačkom glavom i prekriženim kostima. Bio je sav u oderanoj odjeći, imao je mušketu i sablju. Lana je prva uzviknula: “Pa to je pirat!” Ona pogleda kroz prozor. Vidjela je pirate posvuda. Dunja je ugledala da su njene roditelje zarobili i odvode ih na brod usidren uz obalu rijeke. Ne razmišljajući puno, Lana prođe kroz pirata i odjuri van. Dunja prođe pokraj pirata i potrči za Lanom koja je lebdjela prema piratskom brodu. Kako nisu imale nikakav plan, kad su došle na brod, sakrile su se u dvije bačve pune ruma. Odjednom osjete kako bačve podižu pirati. Odnijeli su ih u potpalublje. Kad su pirati otišli, djevojčice izvire iz bačvi i štucajući i teturajući odu na palubu. Dunja ugleda svoje roditelje zavezane na glavnom jarbolu. Dok su smišljale kako da im pomognu, brod je otplovio prema nekom čudnom otvoru. Kada su prošli kroz otvor, djevojčice pomisle da su prošli kroz vrijeme. Stvarno su prošli kroz vrijeme! Dunja je bila jako iznenađena. Odjednom ugledaše bijeli trag. Lana ga je bez razmišljanja slijedila. Za njom pođe i Dunja. Odjednom joj se prikaza lik žene u bijelom koja joj reče: «Lana, nisi sanjala…»

Lana se uplašeno trgne: «Kako znaš moje ime?»
Žena nastavi: «Te noći shvatila sam da nema bolje noći za pokazivanje… Učinila sam te duhom da se osvetiš piratima koji su me i ubili…»

«Tko si ti?» uplašeno reče Lana.

«Lana, ja sam tvoja majka…»

Lana je bila iznenađena i jedino se sjetila pitati: “Zašto to pirati rade?”
“Pirati kradu roditelje za zlog čarobnjaka“, odgovori duh.
“Kako ih se može zaustaviti?” upita Dunja.
Žena u bijelom je brzo počela objašnjavati: “Morate doći na najmanji otok i na tom otoku morate skinuti draguuu…”, ali nije izgovorila do kraja jer su je prekinuli pirati.
“Sad te imam, mala djevojčice”, vikne pirat i zgrabi Dunju svojim velikim snažnim rukama. Ženu u bijelom i Lanu nije vidio. Dunja se pokušala izmigoljiti iz njegovog stiska dok su se pirati smijali.
“Dunja! Draga moja, nadala sam se da si barem ti ostala doma na sigurnom!” uzviknula je Dunjina mama. Pirati su zavezali Dunju za jarbol pokraj njenih roditelja i zadovoljni otišli piti rum. Dok su Dunja i roditelji kroz suze razgovarali o tome što im se to događa, dotrči do njih Lulu i zubima i pandžama presiječe uže.

Lana je nemoćno promatrala kako njenu prijateljicu odvode pirati i jadikovala: “Moramo im pomoći, mama, moramo im pomoći!”
“Ne brini, dušo, Lulu će im pomoći”, Lanina mama rukom pokaže prema mački koja je upravo zubima kidala uže.
“Ali, ali otkud Lulu ovdje?!” Lana je bila zbunjena.
“Znaš, Lulu je caričina mačka”, počela je objašnjavati mama, ali ju Lana nestrpljivo prekine: “Caričina?! Kakva carica?! To je Dunjina mačka!”
“Ne, to je caričina mačka”, smireno odvrati žena u bijelom i brzo nastavi:”Kao što već znaš, nakon što su me ubili, ja sam postala duh. Svi duhovi žive u carstvu duhova kojim vlada carica Ester. Ali carstvu duhova, baš kao i carstvu ljudi, prijeti velika opasnost zbog zlog čarobnjaka. Veliki prorok Azriel je rekao da se u svijetu živih nalazi jedna djevojčica. Opisuje ju kao bijelu djevojčicu, kose boje suhog zlata, a očiju plavih poput bistrog potoka. Ona je jedina koja može spasiti naše svjetove. Carica je poslala svoju mačku Lulu da pronađe Spasiteljicu.”
“Ne, to je samo san. Ovo ne može biti stvarnost. Carice, čarobnjaci, duhovi, oni ne postoje. Sigurno sanjam.”
“Ne sanjaš, zlato moje, ne…” Lanina mama se prekinula usred rečenice. Pirati su spavali glasno hrčući, a Dunje, njezinih roditelja i Lulu nije bilo.
“Brzo“, procijedila je. “Moramo ih naći.”
Razdvojile su se. Lanina je mama pretraživala palubu, a Lana potpalublje. Lana je trčala hodnicima potpalublja,  ali nije našla ništa, osim bačvi alkohola i neurednih kabina. Odjednom je začula glasove. Potrčala je do mjesta odakle se činilo da dolaze.  Ali kada je došla, nije bilo nikoga. Lana se ogledala oko sebe. Jedna su vrata bila otvorena. Bez razmišljanja je ušla unutra. Sve se činilo u redu.
“Tajna će ostati skrivena!” Lana se trgne. Glas je dolazio iz sobe u kojoj se ona nalazila. Osjetila je kako joj je srce brže zakucalo. Nije se usudila okrenuti. Stajala je tamo skamenjena, leđima okrenuta vratima. To joj je bila gadna greška. Začula je zlokobno šuškanje i osjetila razarajuću bol u potiljku. Prije nego je stigla reagirati, srušila se na pod bez svijesti.

Dunja i njezini roditelji su bili zahvalni Lulu što ih je oslobodila. Ali su morali čekati da pirati zaspu (od puno ruma koji su popili) kako bi mogli pobjeći. Tata je imao plan. Imao je kod sebe cijelu kutiju tableta za spavanje. Dok pirati nisu gledali, ubacio je tablete u rum. Malo po malo pirati su bili sve pospaniji. Kad su konačno zaspali, Dunja i njeni roditelji su krenuli razgledavati brod ne bi li nešto našli.

«U ladici trećoj, na kraju broda, na desnoj strani čeka soba. Tamo je tajna sakrivena», reče neki tih, ali leden glas niotkuda… Dunja se ogleda oko sebe. Nije nikoga vidjela. Bez razmišljanja ona krene u sobu. Sve je bilo u redu. Odjednom taj isti glas reče: „Tajna će ostati skrivena!” Svi se preplaše. Odjednom Dunja opazi šuškanje, okrene se, ali nije bilo nikoga. Dobila je poruku na kojoj je pisalo: „Odustani od potrage, inače si ti sljedeća!” Dunja tek sad shvati da Lane nema. Kao da je isparila. Dunja hrabro reče: “Gdje god da si, znaj da neću odustati od potrage, potrage, potrage…” Čula se sablasna jeka.

“Što ćeš sad?” upita je preplašeno mama.

“Ne znam”, rekla je Dunja. “Ja sam sljedeća…”

“Mora postojati neki način da to spriječimo” reče zamišljeno tata.
“Ne možete ništa učiniti”, javi se ponovno onaj ledeni glas. “Koga ja odlučim oteti, bit će moj!”

Dunja prestrašeno ustukne. Lulu se prestrašeno sklupča uz njene noge.
“Što ćemo?” zakuka mama, sva u suzama. “Ne možemo toj…toj… stvari dopustiti da te odvede.”
“Smiri se, mama”, reče joj Dunja i sama na rubu plača. “Sredit ćemo mi to već nekako.”
“Dunja je u pravu”, podrži je tata. “Samo moramo nastaviti s tim što već trebamo raditi.” Tad upitno pogleda Dunju. Dunja im počne objašnjavati sve što se dogodilo s duhom Lanine mame.
“Dakle, prvo moramo naći najmanji otok”, reče tata.
“Krenimo”, kaže Dunja i krene prema čamcu za spašavanje. Lulu se protegne, mijaukne u znak slaganja i potrči za Dunjom. Mama i tata su ih slijedili. Sjeli su u čamac, prerezali užad nožem koji je tata uzeo jednom od pirata i krenuli u potragu.

“A kako ćemo naći taj otok?” upitala je Dunja dok je tata marljivo veslao pokraj mame, a Lulu sjedila u njenom krilu.
“Ne znam, možda će nam netko dati nekakav znak?” pitala se mama kad je odjednom vjetar neobično zapuhao, a plava se spodoba ukazala pred njima.

“Najmanji otok ćete naći prateći kola koja vozi medvjed i onda skrenuti prema najvećoj i najsjajnijoj.”
“Sigurno je riječ o nekoj zagonetki koju nikada nećemo otkriti, a curica će mi nastradati!” jecala je mama.
“Najvećoj i najsjajnijoj? Kola koja vozi medvjed? Pa da! Riječ je o zvijezdama! Velika kola ili Veliki medvjed…” tata je pokazivao na zvjezdice koje nikada nisu bile sjajnije ni blistavije.
“…a zadnje dvije zvijezde pokazuju prema Sjevernjači, najvećoj i najsjajnijoj zvijezdi!”
“Dragi, kako ti to znaš?” mama je brisala suze.
“Stric me je naučio.”
“Bravo, tatice, riješio si zagonetku!”

Dok su se vozili u čamcu, Dunja je razmišljala: o kakvoj dragi je žena pričala dok su bili na gusarskom brodu?
Umorila se od tolikog razmišljanja i zaspala u maminom zagrljaju dok je vrijedan tata i dalje veslao.

Ujutro se Lulu prva probudila. Pokraj sebe je vidjela pet velikih riba i jako joj se svidio taj obrok jer je bila gladna. Vidjela je omanju stijenu koja je bila udaljena nekoliko kilometara. Dok je jela slasticu, do nje je doletio bijeli galeb.
«Ciao, bella! Dobro jutro, mala!»
«Dobro jutro!» nasmiješila se Lulu.
« Ma otkud taka sitna mica maca na ovom lipom moru? Ili si zalutala, ili si luda kad dolaziš na ovo misto. Pomalo je opasno.»
«Ne znam za opasnost kada mi je gospodarica u nevolji! I to smrtnoj…»
« Smrt?! Pa zar je do toga došlo?»
« Možda i je…»
«Kako se zoveš, šinjorina? I daš mi pola ribe? Prije će ona tebe pojist nego ti nju!»
«Zovem se Lulu. Ti?»
«Šime. I riba… daš mi malo?»
«Evo ti pola, ali za nju mi moraš pomoći.»
«Reci.»
«Moraš mene i moju obitelj odvesti na najmanji otok i bit ćeš naš vodič. Zbog toga odmah sljedeći put kad te vidim, dobivaš najveću ribu.»
«Opa! To se traži! Pomažem! Radno vrime?»
«Kad god nam zatrebaš.»
«Hm… dobro, pristajem.»
« Jupi! Hvala ti, evo ti za putne troškove.»

Lulu mu je bacila još jednu ribu, a Šime je skoro pao u more…

Prošla su dva tjedna, a oni su još plovili beskrajnim morskim prostranstvima.
«Jadna Lana», mislila je Dunja tog oblačnog dana. «Gdje li je samo? Nadam se da joj nisu naudili. Već mi je dosta ovakvog života. Nedostaju mi Lana i prijatelji iz Dubrovnika i Antonio.»

Sjetivši se Antonija, Dunja se rasplače. Kada će ponovno vidjeti Antonija i sve svoje prijatelje? Ili je možda bolje pitanje hoće li ih ikada ponovno vidjeti.

Do otoka su putovali dva dana i dvije noći. Stigli su na otočić koji je bio zapušten i na njemu nije bilo kuća, tek jedna mala napuštena brvnara. Iz brvnare su dopirali čudni zvukovi. Zaprepaštena Dunja krene prema brvnari, ali nešto je povuče natrag.

“Ti si sljedeća!” dopirao je glas iz tame.

 

Dunja je uzela Lulu sa sobom i ušla u brvnaru. Tamo je vidjela kako Lanina majka plače, a Lana se guši. Glas je stalno ponavljao: «Ti si sljedeća…»
Ali glas je dopirao s druge strane brvnare te je Dunja otišla tamo. Glas je opet dolazio iz brvnare. Lulu je pozvala Šimu i obećala mu jednu veliku ribu ako pomogne spasiti Lanu i Dunju. Šime NIJE čuo glas koji je jedino Dunja čula pa mu je bilo čudno zašto Dunja ide od jedne do druge strane brvnare. Kada je pitao Lulu zašto Dunja to radi, rekla mu je da Dunja nešto čuje, ali nitko drugi to ne čuje. Šime je spasio Lanu od gušenja u zadnji čas. Lulu mu je dala komad ribe koja je bila na brodu. Dunjini roditelji su pomagali Lani i odveli ju na brod. Laninu majku nisu vidjeli pa su spasili samo Lanu. Iz brvnare je izašao kapetan pirata koji je gušio Dunju. Očito je on gušio i Lanu, ali ga nisu mogli vidjeti jer je bio u sjeni. Sad su ga svi mogli vidjeti pa je Dunji u pomoć došao Šime. Došli su i Lulu i Dunjini roditelji. Ali Šime je najviše pomogao i ubio pirata. Dunja, njezini roditelji i Lulu su mu zahvaljivali i dali mu ribe.
Ali gdje je Lana? Zadnji put su je vidjeli na brodu. Dunja ju je vidjela na trenutak kako s njenom majkom leti prema nebu. Letjele su nebom cijeli dan. Najednom je Lanina majka osjetila slabost i Lana joj je pala iz ruku. Padala je i padala, ali bila je u nesvijesti. Pala je u more i počela tonuti. Njena je majka zamolila caricu duhova da netko od njenih ljubimaca spasi Lanu. Carica je poslala svog dobrog dupina Emanuela da ju spasi. Emanuel je brzinom strijele došao do Lane i spasio ju je od utapanja. Odnio ju je Šimi, a Šime ju je odveo do Lulu, Dunje i njenih roditelja. Emanuel ga je slijedio jer je htio vidjeti Lulu. Lulu i Dunja su mu bili vrlo zahvalni i dali mu jednu veliku ribu. Emanuel je tu ribu pojeo sa zadovoljstvom i zahvalnošću. Šime, Lulu i Emanuel su razgovarali o carici duhova, o Dunji, o njenim zgodama i nezgodama zadnjih nekoliko dana. Emanuel je odlučio ostati na Zemlji zajedno sa Šimom i Lulu.

Nakon odluke o ostanku na Zemlji Dunja, Lana, mama i tata putovali su u pratnji četveronožnih pratitelja. Odjednom se nebo smračilo, a Dunjini roditelji su pali u nesvijest i počeli su polako nestajati. Dunja i Lana su pokušale nešto učiniti, ali već je bilo prekasno. Dunjinih roditelja više nije bilo. Odjednom se pred Dunjom stvori glava zmaja okružena plamenom. Zmaj je bio crven, ali na nebu mu se vidjela samo glava. Zmaj prosikta:
“Tvoji roditelji su na sigurnom u vašoj kući”, a onda prošapće: “Ti si sljedeća.”
Dunja je sad bila zaista zabrinuta, a imala je i razlog za brigu. Duhovi, pirati, zmajevi, ledeni glas… Odjedanput začuje dva glasa, a iz grmlja izađu jaguar i sjeverni leopard.
“Točkasta Kandžo!? ” u nevjerici upita Lulu, a Emanuel nastavi: “Sjeverna Mećavo!?”
Šime jednako začuđen grakne: “Mislili smo da ste mrtvi!?”
Lana i Dunja nisu znale što reći. Tko su Točkasta Kandža i Sjeverna Mećava? I zašto su Šime, Lulu i Emanuel mislili da su mrtvi? O tome su razmišljale, a Lulu je progovorila kao da im čita misli:
“Njih dvojica su najjači i najhrabriji ratnici u našoj zemlji duhova. Otišli su u rat s ledenim škorpionima i vatrenim vukovima. Borili su se protiv jastreba i bikova kojima je vođa bio duh ledenog glasa. Carica duhova je poslala jastreba da izvidi situaciju i došao je s lošim vijestima…” zaustavi se Lulu prekinuta Šiminim nastavkom: “…reka je da ste mrtvi.”
“E pa krivo vam je rekao”, zasikće Sjeverna Mećava.
“Došli smo vam pomoći”, reče Točkasta Kandža.
Lana se popela na Točkastu Kandžu, a Dunja na Sjevernu Mećavu. Trčali su, Šime je letio, a Emanuel plivao. Stigli su do mjesta na kojem je samo Snježna Mećava mogao trčati. Došli su u zemlju polarnih medvjeda. Svi su stali kraj saonica u kojima su bila upregnuta dva polarna medvjeda. Međutim Točkasta Kandža, Emanuel i Sjeverna Mećava nisu nastavili put. Lulu i Šime su se već smjestili u saonice veličine i izgleda kočije. Prije polaska Emanuel je dao zvonce Dunji i rekao:
“Izvoli, mi ćemo se držati zajedno. Sjeverna Mećava,Točkasta Kandža i ja. Ako trebate pomoć, pozvoni i mi ćemo doći.”

Dunja uđe u saonice koje su već polako krenule i vikne: “Hvala!”

U saonicama su Lana i Dunja pričale o Točkastoj Kandži i Sjevernoj Mećavi. Odjednom se Dunja onesvijesti i počne nestajati, ali zvonce je ostalo u saonicama. Lana digne zvonce i pozvoni. Stvore se samo Emanuel i Točkasta Kandža. Lana se začudi i pita gdje je Sjeverna Mećava. Emanuel joj reče da je i on nestao. Dunja se probudi zavezana, a pokraj nje je bio zavezan na lancu Sjeverna Mećava te joj reče:
“To je bilo proročanstvo Vatrenog zmaja.” Dok je govorio, ledeno plave su mu se oči bjelasale na suncu.
“Što to znači?“ upita Dunja.
“To znači da ćeš ti sljedeća nestati.”
I ispunilo se. Dok su oni bili zavezani, Lana je sa svojim četveronožnim prijateljima bila na putu da ih spasi, a Lulu i Šime su se udobno smjestili te zaspali i nisu znali što se događa.

Dunja i Sjeverna Mećava sjedili su na hladnom podu neke pećine, uplašeni, promrzli i gladni. U pećini je bilo hladno i mračno tako da nisu mogli ništa vidjeti. Odluče da će malo odrijemati. Probudila ih je nečija rika. Upravo tada se na ulazu pojave Lana, Emanuel,Točkasta Kandža, Šime i Lulu. Ugledali su Vatrenog zmaja koji se nadvio nad Dunju i Sjevernu Mećavu. Ali, što sad?

“U POMOĆ”, zamijauknula je Lulu.
“Što…se dogodilo?“ pospano i zabrinuto upita Šime.
“Sanjala sam da je Dunja oteta. No, to je samo san”, reče Lulu.
“Draga Lulu, spavaj, još je rano.”
Ali Lulu nije mogla spavati. Digne se i ode se uvjeriti da je njena gospodarica tu. Ali je nije bilo. Lulu je otrčala probuditi Šimu. Tražili su nešto što bi moglo upućivati na to gdje je Dunja. Našli su zvonce koje je Dunji dao Emanuel.
“Zvonce je jedini trag! Moramo ju pronaći”, uzbuđeno reče Lulu.
“Ja ću malo razgledati, ti tu budi”, reče Šime.
Šime se vine u zrak i poleti. Lulu ostane sama. Imala je dobar i oštar njuh pa je nanjušila trag. Nanjušila je da je netko prije bio tamo. A vidjela je i zelene tragove. Doletio je Šime.

“Jesi šta našao?” upita Lulu.
“Da, tu blizu sam vidija trag Točkaste Kandže, Emanuela i Lane!” reče uzbuđeno Šime.
“Pa idemo onda!” reče Lulu sretno.
Baš su krenuli kad začuju čudan zvuk.
“Šime, ne zezaj me!” reče kroz smijeh Lulu.
“Ne zezam, nisam ja”, reče Šime.
“Ako nisi ti, nisam ja, tko je?” upita Lulu nesigurno.
“Možda ptica?” reče Šime bojažljivo.
“Možda nam se učinilo”, reče Lulu.
“Idemo, Lulu.”
Šime i Lulu su krenuli slijedeći tragove. Ubrzali su jer su se nadali da će ih sustići. Ubrzo su tragovi i miris postali svježi pa su potrčali (a Šime je poletio) i sustigli ih.
“Točkasta Kandžo, gdje su Sjeverna Mećava i Dunja?“ upita Lulu.
“Oteti su”, reče Lana sa suzama u očima.
“Tko ih je oteo?” upita Šime.
“Ne znam. Dunja se samo onesvijestila i počela nestajati”, reče Lana plačući.
“Idemo ih zajedno pronaći!” reče Šime.
Kad je družina otišla, iza grmlja provire oči i začuje se tih podmukao smijeh.
“Dok smo hodali, čuli smo čudan zvuk. Jeste li ga i vi čuli?” upita Emanuel.
“Da, jesmo!” reče Šime.
“Tko je to bio ili što je to bilo?” upita Lulu.

“Tko zna…”

Lulu, Lana, Emanuel, Šime i Točkasta Kandža sada su stvarno žurili. Točkasta Kandža je bio prvi grabeći sve većim koracima naprijed. Onda je išao Emanuel koji je plivao i povremeno skakao. Šime se smjestio i ljuljuškao na valovima. Lana je trčala, a Lulu se sve teže probijala kroz snijeg. Odjednom Lulu padne i zastenje: “Pomozite mi!”
Lana se okrene i njeno zabrinuto lice obasja smiješak. Kraj Lulu su sada ležala dva mačića.
“Lulu!” veselo poviče Šime. “Imaš dicu!”
Odmah im odrede imena: crni se zvao Panterko, a narančasti Garfield. Lana je odlučila uzeti mačiće u svoje naručje i popeti se na Točkastu Kandžu.

Taj sretan trenutak prekinu dva poziva upomoć.
“To su Sjeverna Mećava i Dunja!” usklikne Lana.
“U POMOĆ! U POMOĆ!” čulo se iz daljine.
Točkasta Kandža je potrčao s Lanom, Lulu, Garfieldom i Panterkom na leđima. Emanuel je brzo zaplivao, a Šime poletio. Što su se više kretali, glasovi su bili sve glasniji. Odjednom su stali, a ispred njih je bila provalija! Samo ju je Šime mogao preletjeti, a Emanuel je stao i rekao da je to kraj puta za njega. Lana mu reče da nije i da je može preskočiti. Lanu i ostale prenio je Šime. Napokon su došli do svojih prijatelja koji su bili zavezani lancima, ali kako ih osloboditi?

Za to je vrijeme Lanina majka Lea pretrčala glavni trg, popela se stepenicama i zaustavila se pred masivnim vratima carske palače. Pažljivo je primila veliki zvekir u obliku lavlje glave i pokucala njime tri puta. Udarci zvekira glasno su odjeknuli glavnim trgom. Lea se premještala s noge na nogu od nelagode. Baš je htjela ponovno pokucati kada su se vrata otvorila. Iza njih je stajao princ Albert Victor glavom i bradom. Njegovi su se kratki brčići podigli u smiješku.
“Aaahh, gospođo Lea, kojim poslom dolazite u kraljičine odaje? Ako me sjećanje dobro služi, nedavno ste bili ovdje. Tvrdili ste da je vrlo važno.” Podigao je obrve u pitanju.
“Bojim se da ponovno imam važne i nimalo dobre vijesti”, odgovori Lea.
“Ne znam čini li mi se to samo ili u zadnje vrijeme ima sve više loših vijesti”, tužno će princ Albert otvarajući vrata. “Čekajte ovdje, gospođo Lea,odmah se vraćam.”

Lea je gledala kako se princ udaljava spiralnim bijelim stubištem. Stajala je u dugačkom hodniku bijelih zidova i svjetlucavog, do savršenstva ulaštenog poda. Na zidovima su visjele slike u zlatnim i srebrnim okvirima. Ali nisu to bili portreti i fotografije carice Ester. Bile su to fotografije smrti različitih duhova iz svih krajeva carstva. Bile su to ružne i uznemirujuće fotografije. Lea je baš gledala crno-bijelu fotografiju žene koja skače kroz prozor kad se princ Albert vratio. Poveo ju je stepenicama na kat. Ondje je sve bilo puno vrata. Bilo je vrata svih vrsta: drvenih, željeznih, staklenih, pa čak i plastičnih.
“Carica je u sobi 42.Usput, nadam se da je važno jer si ju prekinula usred meditacije.”
“Bez brige, važno je, jako važno. ”

Lea je potrčala hodnikom i zaustavila se kod tamnozelenih vrata s brojem 42. Pritisnula je kvaku i bešumno ušla. Unutra je bilo mračno, samo je blijedo zelenkasto svjetlo iz kutova obasjavalo drvenu stolicu u kojoj je sjedila carica, leđima okrenuta Lei. Sa svog stajališta Lea je vidjela samo dugu srebrnozlatnu kosu koja se spuštala gotovo do poda. Carica je ustala još uvijek leđima okrenuta prema vratima. Nije bila osobito visoka. Bila je za dvije glave niža od Lee. Nosila je dugačku plavu haljinu. Kada je ustala, zazveketale su srebrne narukvice na njezinim rukama i bljesnule su kristalne ogrlice na njezinom vratu odražavajući se u crnom staklu zidova.

U tom je trenutku tata počeo urlati kao da ga grize morski pas.
“Dobro, što ti je?” nervozno je upitala mama. “Dereš se kao da te grize morski pas.”
Tata je, i dalje u panici, nastavio: “Pa, ne grize me još, no uskoro bi mogao!”
I kada su Dunja i mama pogledale prema moru, uistinu je tamo na površini mora plutala peraja morskog psa. Nitko od njih nije znao što učiniti, osim Lulu.

 

“Šime! Šime!” vikala je Lulu. “Pa gdje je kada ga trebamo? Rekao je da će biti tu kada ga zatrebamo! Ne znam zašto sam mu vjerovala! Ne znam čini li mi se ili tamo vidim brod? Da, tako je, vidim brod! Spašeni smo!”
Brod im se polako približavao, sve dok nije došao do njih. Nažalost, oni nisu znali da je to brod zlog čarobnjaka. Lulu ih je vukla za nogavice, ali bezuspješno.
“Dobar dan…” počeo je čarobnjak.
“Mirko, Mirko Bobić. Ovo je moja kći Dunja i moja supruga Snježana”, predstavio ih je tata.
“Dunja znači, čast mi je upoznati vas”, s podsmijehom je rekao čarobnjak.
Tek su tada shvatili kakvu su grešku počinili.

Ali povratka više nije bilo. Čarobnjak ih je poveo na brod i ponudio im je jelo. Ali nitko nije htio ni kušati. Poslije ih je čarobnjak poveo u“sobu“. No to je ustvari bila ćelija sa samo jednim krevetom i dvije male klupe. Bili su zatočeni. Svi su bili očajni. Čarobnjak ode iz ćelije zlobno se cereći i pritom zaključa vrata. Lulu počne plakati, Šime stade razmišljati što da učini, Lani je u mislima stalno bila njena simpatija, dok je Emanuel bio u potrazi za vodom. Za to vrijeme čarobnjak Merlin je kovao zloban plan.

U ćeliji je vladala panika, mama je plakala, a tata trčkarao po ćeliji, smišljao je plan kako da ih izbavi. Jedino je Dunja ostala pribrana. Znala je da je plač neće spasiti.
No, što učiniti, to je pitanje mučilo sve njih. Iako nitko nije znao što točno učiniti, tata je dao nekoliko prijedloga.
“Ja predlažem da pokušamo razvaliti vrata”, reče tata.
“To vam neće uspjeti”, reče neki sićušni glasić. “Ove ćelije su neprobojne, čarobnjak je u njima držao svakakve snagatore, pa je morao osigurati da nijedan neće pobjeći.”
Svi su naćulili uši i razmišljali tko bi to mogao biti.
“Ja sam mali miš, ako vas baš zanima, i ovdje živim već nekoliko godina”, rekao je smirenim glasićem dok je izlazio iz rupe na zidu. “Ako želite, pomoći ću vam da pobjegnete, ako mi obećate da me ova lijepa mala mica NEĆE pojesti.
“Može”, odlučno su rekli svi u jedan glas.
“Pripremite se, krećemo u zoru”, reče mišić i nestane u rupi iz koje je došao.

Nešto prije zore mišić se pojavio noseći u ruci bočicu s napitkom.

“Što je to?” upita Dunja.

“To je napitak od kojeg se smanjuješ. To svi morate popiti da možete ući u rupu iz koje sam došao”, reče miš.

“A zašto bismo ti vjerovali?” upita Šime. “Pa ti ne moraš ako nećeš! Ostani tu. Ali zašto bih lagao?” upita miš. “O. K.! Sorry”, ispriča se Šime. Popili su napitak i – BUM! Smanjili su se na veličinu miša.

“Za mnom”, reče miš. Svi su pošli za mišem, jedan po jedan, u dugačak i mračan tunel. Dugo su hodali mračnim tunelima, a izlaza još nisu vidjeli. Počeli su se svađati i međusobno okrivljavati što su poslušali miša. “DOSTA!” poviče miš. Svi su ušutjeli. “Pogledajte ravno”, reče miš. Ispred njih je bio izlaz.

Došli su do izlaza i stvorili se u prekrasnoj dolini punoj raznog voća i povrća. Mišić reče: “To nije to! Sigurno je čarobnjak začarao brod jer je vidio u kristalnoj kugli da sam vam pomogao!”
“Ha-ha-ha-ha”, odzvanjao je Merlinov smijeh. “Mislili ste da me možete prevariti? Neće ići tako lako!”

Svi su pokušali pobjeći iz te“doline“, ali nije bilo izlaza. Bili su veličine miša i nisu mogli ništa vidjeti od naranče koja je bila ispred njih. Čarobnjak Merlin je došao iza njih i naglo ih uzeo. Svi su se preplašili i počeli vrištati. Stavio ih je u malu staklenu kutijicu. Zarobio ih je u jednu veliku kutiju. Malo pomalo ostajali su bez zraka. To je bilo to. Skoro svi su pali u nesvijest. Ali jedino mišić nije. Našao je malu rupicu i shvatio je da ih je Merlin bacio u more. Pokušao je probuditi ostale. I uspio je u tome. Zajedničkim su snagama uspjeli skinuti poklopac kutije. Kutija im je poslužila kao plovilo. Išli su u nepoznatom pravcu. Ali Dunja je prepoznala da su došli u carstvo duhova. Tamo je bila Lanina majka i pričala s caricom. Pričala je kako Lanu i njenu prijateljicu Dunju proganjaju duhovi. Carica je odlučila pomoći Lani i Dunji. Nakon svih njenih ljubimaca odlučila je sama otići pomoći.

“Drago mi je što ste se spasili”, zadovoljno će Lea grleći Lanu dok je Ester kimala nezadovoljno glavom sa Sjevernom Mećavom.
“Niste se spasili…barem ne još. Merlina ste lako izbjegli, ali čula sam da sa zmajem priprema iznenađenje – i to ne dobro.”

Carica je izgledala zabrinuto kao i ostali dok se njena lijepa kosa sjajila na ljetnom suncu.
“Ljeto uskoro prolazi. U rujnu je Lani dvanaesti rođendan i tada će sve doći na svoje.”
“Kako mislite na svoje? Ja sam nešto posebna ili…?” Lana ih je čudno gledala.
“Mama, je li to istina?” Lana će drhtavim glasom. Lea nije znala kako da joj objasni.
“Jest, dušice, ali to nije razlog za plakanje. Ti ćeš za dva tjedna dobiti dar. I to ne bilo kakav dar, već dar kao nijedan drugi. Dobit ćeš moći koje ne možeš ni zamisliti, a još usto i cijelo carstvo duhova. Ti ćeš biti carica Presvijetla…Neočekivana.“ Esterine su se oči orosile i izgledala je tako uzbuđeno.
„I nisi mi to rekla?“ Lana je ljutito gledala u majku.
„Ali, mila, ra…“
„NISI MI REKLA! Kako si to mogla?! Nakon tolikih godina saznam da imam mamu duha i da živi u nekom glupom carstvu, a onda saznam od neke babice da ću postati… mmmpr…“
„Presvijetla“,  Lea joj je pomogla.
„Svejedno! Neću!“
„Mila, to je tradicija“,carica je odjednom počela plakati.
„Zanima li to mene?! A daj, bakice, odi na tržnicu da se smiriš!“ Lana je postala gruba. Ester je gledala tupo i više nije mogla stajati na nogama. Onesvijestila se pa su joj mačke ratnice i Lea došle u pomoć.
„Lana, ona ti je baka!“ Lea je gledala u kćerku punu boli i počela plakati.
„O, moj Bože“, šapnula je Lana i zagrlila baku i mamu koja se topila u suzama.

Lea i Lana su pomogle carici i spasile ju. Carica je odlučila povući se sa svoga prijestolja i još ovo kratko vrijeme osloboditi ga za Leu. Ponijela je sa sobom Sjevernu Mećavu, Točkastu Kandžu, Lulu, Šimu i Emanuela. Lea i carica su poletjele u carstvo duhova.

Žustro su izašli. Dunja je halapljivo udisala svjež zrak. Tada je shvatila gdje su. Izašli su na krmu broda.
„Slijedite me“, šapnuo je mišić. „U skladištu sam našao igračku-brod. Popravio sam ga i spreman je za polazak. Do najbližeg otoka trebamo ploviti tri sata. Napitak će prestati djelovati u sumrak,tako da ćemo imati dovoljno vremena.“
„Pazi da te čarobnjak ne čuje“, upozorila ga je Dunja.
„Ne brini“, odvrati joj Lulu-Čarobnjak, „i pirati imaju tako zla i hladna srca da ne mogu razumjeti govor životinja.“
„Jesi li sigurna?“ upita ju Dunja sumnjičavo.
„Naravno da jesam. Ne postoji čovjek zao kao čarobnjak.“
Uto mama spazi veliku čizmu te se oni skriju iza bačve. Jedino je mišić ostao izložen, stojeći tako sam nasred puta.
„Miči se,ti prljavi glodavče“, progunđao je gusar koji je tamo prolazio i šutnuo mišića čizmom. Dunja je zadrhtala od straha. Gusar je bio vrlo visok,debeo i mišićav. Nosio je poderane kožne hlače i umrljanu bijelu majicu. Oko glave mu je bila zavezana marama. Dunja je bila vrlo sretna što ih nije primijetio.

Mišić koji se zvao Darko nije iznevjerio njihovo povjerenje, doveo ih je do izlaza. Ali na izlazu ih je dočekao čarobnjak.

„ Nećete mi tako lako pobjeći“, reče čarobnjak. „Lana neće biti spašena…“

„Kako joj znaš ime?“ prekine ga Dunja. Čarobnjak tiho izusti oklijevajući: „Ja sam njen otac…“

 „Nisam htio priznati te sam otišao. Shvatio sam koju sam pogrešku učinio. Oslabio sam pa je moj unutarnji glas počeo upravljati mnome. Zatvorio sam se da ne činim štetu, ali čim se netko pojavi, postanem zao. Znam gdje je Lana, ali morate me spriječiti da ne krenem sam jer ću je ubiti. Jako rijetko mogu kontrolirati svoj glas, tako da me više nećete čuti. Lanina majka Snješka nije ju učinila duhom da se osveti piratima, nego da je ja ne mogu ubiti, kao što sam ubio Snješku. Ja sam gušio Lanu u kolibi i ja sam rekao da je ona sljedeća jer se ne mogu kontrolirati. To je tajna. Lanin učinak duha nije trajan te na pun mjesec koji je za dva dana postaje normalna cijelu noć, a onda ujutro postaje duhom. To je dosta vremena da je ja ubijem. Sa Snješkom nije tako, ona je duh zauvijek. Možete je osloboditi jedino ako…“ Tad čarobnjak opet postane zao: „A, ne, ne, ne idete vi nikamo, previše znate!“
Našli su se u ćeliji bez napitka. Ali su prvo morali nekako izaći iz ćelije. Svi su razmišljali. Darko je pogledao na zid. Vidio je pukotinu i sjetio se. Rekao je tati neka snažno lupi po zidu. Svi su se začudili. Kad je tata lupio, na pod je pao komad zida. Mišić je izgrickao zid u obliku ključa.

Mišić Darko, Dunja i njezini roditelji razmišljali su kako da se riješe tog zlog glasa koji je opsjedao čarobnjaka i činio ga opakim i zlim. Svatko je imao nekakvu ideju, ali nikako da bude ona prava. Nakon nekog vremena mišić Darko se sjeti i predloži svoju ideju koja je – kako se činilo – bila super. Čarobnjak je morao popiti napitak za smanjivanje i tako bi se smanjio, a glas bi bio tiši i slabiji. Ali miš je rekao da to nije sve, nego kad čarobnjak popije napitak i smanji se, ulovili bi ga i u uho mu stavili čepiće da ništa ne čuje kako ih ništa ne bi iznenadilo. Samo su trebali čekati da čarobnjak ode večerati i onda kreću u akciju. Napitak će mu stavit u čaj.

Mišić je stavio čarobnjaku napitak u čaj jer je bio najmanji. Nakon nekog vremena čarobnjak se smanjio i postao slab i nemoćan. Sada još samo treba saznati kako spasiti Laninu majku Leu. Ali kako?

Nakon nekog vremena čarobnjak se opet vratio u normalno stanje i svi su se nadali da će sve biti poništeno i da će se Dunja probuditi u Dubrovniku, ali nije…

Odnekud se pojavila Merlinova mačka koju je Lulu bila nanjušila. Pobjegli su što su prije mogli jer čarobnjak postaje zao i velik čim dotakne njeno krzno… Ubrzo su shvatili da čarobnjak pozna svaki dio broda. Nije bilo druge nego skočiti u more. Ali more je bilo puno krokodila. Plivali su prema obali što su brže mogli. Ali JAO! Jedan je krokodil ugrizao Lanu za nogu. Što sad???

Lana ja kričala od boli. Nisu se mogli izvući iz „lanca”krokodila. Bili su očajni u nadi da će im netko pomoći.

I jest, ali tko? Tajanstveni lik pojavio se iz vedra neba i nekim čudom izliječio Laninu nogu, ali kako? Itko je to uopće bio?! Samo su ga Dunja i Lana mogle vidjeti i čuti. Bio je to Antonio. Dunja pohita do njega i nježno ga zagrli. Dakako, bila je to Merlinova zamka. Lana je znala da to ne može biti stvarno Antonio jer kako bi Antonio uopće znao gdje su usred tog ogromnog mora?! Dunja je išla sve dublje. S Antonijem se uvijek osjećala sigurno, dakako da ovog puta nije toliko jer to nije bio pravi Antonio, ali ona to nije znala. Lana je pokušala plivati za njom, ali nije uspjela. Odjednom se začuje Dunjin krik:“U POMOĆ!!!“

Antonio je zapravo bio Merlin, ali se pretvorio u Antonija. Merlin je Dunju zgrabio za ruku i odveo ju je u jednu mračnu tajnu prostoriju. Nije ni vidjela put kojim idu. Vrištala je, ali očito ju nitko nije čuo. Merlin ju je ostavio u prostoriji i promrmljao nekoliko riječi, ali Dunja ga nije razumjela. Na jednom je zidu našla rupicu. Jedva se vidjela. Dunja je počela lupati po zidu. S druge strane zida čula je lupanje. Nije znala tko je. Nije htjela pitati tko je. Uplašila se i sjela u kut plačući. Bila je očajna i uplašena. Odjednom začuje poznat glas s druge strane zida. Bio je to Antonio. Ali kako je dospio tamo?!

„Antonio“, prošapće Dunja. Ovoga je puta to bio pravi Antonio, zarobljen na istom mračnom mjestu kao i Dunja. Dunja odjednom ugleda papirić koji je virio iz rupice u zidu, ali je tek onda primijetila da ne može biti Antonijev jer je papirić bio u sasvim drugoj rupi s druge strane prostorije. Bilo je premračno da išta vidi pa je pitala Antonija ima li kakvu svjetiljku. Na sreću Antonio je uvijek nosio malu svjetiljku zakačenu za hlače. Dao ju je Dunji. Na papiriću je pisalo velikim slovima: DRAGULJ. Dunja nije shvaćala što znači taj papirić, ali ga je sačuvala. Upitala je Antonija sjeća li se kako i kuda je došao, ali nije se sjećao. Bio je umoran. Nije spavao danima. Iscrpila ga je sva ta priča s Merlinom i nije ništa razumio. Samo je shvatio da je s Dunjom u istoj prostoriji. Nisu ni riječ progovorili. Dunji su oči bile pune suza, a glava puna ružnih misli. Gdje su joj mama i tata, gdje je Lana, što će Merlin sada izmisliti…
Odjednom se začulo jako glasno lupanje po vratima. Dunja i Antonio su se užasno uplašili. Nisu znali tko je to. Možda još netko nepoznat…
Na vratima je bila rupica i pogledali su kroz nju. Bila je to neka žena vatreno crvene kose i plavih očiju. Na sebi je imala razderanu majicu i hlače do koljena. Bila je bosa. Vikala je:“ U POMOOOĆ! U POMOOĆ!“
Antonio i Dunja su je pustili unutra i vikanje je prestalo. Šutjeli su i nisu znali ni tko je ni što je. Odjednom žena progovori:“Tko ste vi i što radite tu?” Dunja i Antonio su joj ispričali cijelu priču. Žena je razrogačila oči.
Lijepim glasnom je rekla:“Ja sam Gabriela, Merlinova sestra.”

Dunja i Antonio su ponudili Gabrijelu jabučnim sokom i slasnim grožđem. Upitali su je  zašto je vikala upomoć. Rekla je:“Šetala sam tako šumom i odjednom sam čula nekakve zvukove. Uhvatila me je jeza. Malo sam ubrzala hod. Ispred mene se stvorio veliki oštri pas. Nisam znala što da napravim. Počela sam trčati i tako došla do vas.“

Gabriela je nakon nekog vremena jednostavno isparila, Antonio je zaspao, a Dunja je počela razmišljati o Antonijevoj poruci na kojoj je pisalo: DRAGULJ. Razmišljala je, razmišljala i na kraju se sjetila. DRAGULJ je ključna riječ uz pomoć koje čarobnjak Merlin može postati dobar i reći im kako doći do Lanine majke Lee. „Ali kako naći dragulj?“ upitala je Antonija i zajedno su mozgali. Na kraju su otkrili opeku koja se miče. To je bio tajni prolaz do nekog vrta u nekom drugom svijetu. Dunja je iz jedinog stabla u tom vrtu izvukla dragulj, a zatim se uputila natrag u svoju ćeliju te kroz rupicu dala dragulj Antoniju. On je pak tajnim prolazom u svojoj ćeliji dospio u sobu čarobnjaka Merlina i pred njega stavio dragulj. Merlin je postao dobar i sve je rekao Antoniju. Oslobodio je Dunju i spasili su Laninu majku iz špilje u kojoj je bila zatočena. Onda ih je čarolijom uputio u Dubrovnik gdje su ih zabrinuto čekali Lana, njihovi roditelji i životinje. Bili su sretni što je sve dobro završilo.

KRAJ.

Napisali: Valentina Trnoružica, čitač.ica, Njuškolizac, Mo, Elen, Iva_Knjiva, Točkica, Rincewind, Matovilka, Žvaks, Niky😄, Cats, Auroraspoti, Oggy, Mihić i Malo zaljubljeno derište :)

22 thoughts on “Vidi! Duh!

  1. Ah, kada sam neko vrijeme sama na blogu čini mi se da…
    …su svi napustili blog…
    Vratite se, Tragači, molim vas.
    Osjećam se usamljeno.
    Mislim, ovo nije nikakvo neobično vrijeme za okupljanje na blogu, 17:58, a nikoga nema! I tako svaki dan. A kada ja odem, svi navale.
    Ne, Tragači, nisam ljuta na vas. Samo se moram na nekome izjadati, pa makar to bio i blog.
    Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, jed-a-n-a-e-s-t…
    Hej, jedanaesti dan nakon današnjeg, još jedanaest, točnije deset, ili jedanaest, me ne, dest, ili je bolje reći jedanest. Dobro! 28.12.- moj rooooooooooooooooooooooooooooočkaaaaaaaaaaaaasssss! Mislim da mi to pada u super vrijeme!
    Hej, što kažete da za vsčiji rođendan na blogu organiziramo mini- proslavu, ha? Na Družionici. A ja ovo sada pišem ovdje jer zato da pišem na Družionici, nisam sigurna da bi to svi vidjeli. A što se tiče te moje ideje, mogli bi si čestitati, govoriti želje, a slavljenik bi mogao organizirati neku igru.
    Ako se želite priključiti, napišete kada vam je rođendan, pa ćemo slaviti i moj i bilo čiji rođendan. Naravno, onoga koji sudjeluje na blogu.
    Ja čekaaaammmm….

  2. Čestitam svima koji su ovo pisali. Odlična je priča, pročitala sam ju već nekoliko puta.
    P.S. Imam pitanje za knjižničarke. Bi li se ta priča mogla isprintati u knjižnicama pa
    da svaka knjižnica ima svoj primjerak da mogu i ostali vidjeti ovo malo remek djelo Tragača? Sigurna sam da bi im se priča jako svidjela.😀

    1. Tragačice Martina, ideja ti je odlična! I već je realizirana. Od danas možete pronaći i isprintani primjerak priče Vidi! Duh! u svojim knjižnicama.😀😀😀

    1. Anja, priču su ljetos zajednički napisali tragači u kategoriji Pišem ti priču. Netko bi započeo odlomak, a drugi bi se nastavljali sa svojim odlomcima. Trenutno se dovršava isto jedna takva zajednička priča, a vidim da ti tamo komentiraš. Sad još samo napiši svoj odlomak i na taj način ćeš sudjelovati u stvaranju te priče. Kad božićna priča bude gotova, mi tete knjižničarke ćemo ju, kao i ovu, urediti, malo oblikovati i objaviti ovako objedinjenu. Je li ti sad jasnije kako su je napisali?

  3. Normalno,ali je li istinito ili je izmišljeno? Vjerojatno je izmišljena,ali i istinita radnja bila bi baš dobra. Kao pravi triler!!!🙂

  4. Ja sam tek sada uspjela pročitati ovu priču. Mogu pravo reći da mi je bila dobra. Neke dijelove nisam razumjela ali sve je SUPER.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s